Nakon pada industrijske proizvodnje, dodatno se u lipnju urušila i trgovina na malo, što nije neočekivano, s obzirom na stanje na tržištu rada, visoku poreznu presiju, sve više cijene… Vlast je izabrala konsolidirati javne financije kroz povećanje poreznih prihoda, ali na način da su teret krize ponijeli građani, i evo što se dešava: građani to sada vraćaju kroz sve manju potrošnju, živi se sve oskudnije, steže se remen, no suprotno vladajućoj ideologiji štednje i rezova, to se ne pokazuje dobrim za kretanje BDP-a, niti izravno kroz potrošnu komponentu, niti je motivirajuće s aspekta potražnje za proizvodima i uslugama, što onda pogađa poduzetnike i dodatno ekonomiju vuče prema dnu, pa se cijeli kotač privrede i dalje vrti naopako. BDP će tako, predviđa se, opet pasti, a s obzirom na pravila o fiskalnoj odgovornosti, to traži i dodatno usklađivanje rashoda.

Na sve to dolazi jesenska revizija kreditnog rejtinga koji se praktički mora sačuvati jer bi pad u »smeće« donio još veće troškove refinanciranja dugova i deficita, te još teži pristup inozemnim izvorima kapitala o kojima u potpunosti ovisimo. 

 Dogodi li se taj crni scenarij, vjerojatno će Vlada morati pozvati MMF sa svim posljedicama koje to nosi. Iz Vlade pak poručuju da su optimisti, obzirom na pokrenute reforme, te vjeruju da ćemo se i ovaj puta »provući«. Svima je međutim jasno da bez zdravog gospodarskog rasta temeljenog na proizvodnji, investicijama i izvozu, ni na dugi rok neće biti oporavka. No, investicije nikako da se pokrenu. U javnom sektoru rok pripreme se oduljio, a u privatnom su se, unatoč naporima fiskalne i monetarne vlasti, krediti nedržavnim poduzećima još i smanjili. Kamate su i dalje previsoke, tvrtke se razdužuju, a bez njihova angažmana, zaposlenost će i dalje padati. Pozitivna je tek turistička bilanca, turista ima više no lani, iako je o financijskim efektima sezone još prerano raspravljati. 

  I iz eurozone stižu loše vijesti, i tamo je industrijska proizvodnja u padu, a nezaposlenost je na rekordno visokim razinama. No, najviše se svi bave krizom eura koja je Europsku središnju banku ponukala da najavi i tiskanje novca koliko god bude potrebno. Mario Draghi obećao je razraditi mehanizme za otkup državnih obveznica prezaduženih članica, te dodatno poboljšati transmisijske mehanizme preko kojih monetarna politika može utjecati na kreditiranje realnog sektora kako bi se pokrenuo gospodarski rast. No, banke čini se ne misle da je njihova zadaća izlagati se riziku.

Sve najavljene mjere monetarne politike provodit će se pak pod uvjetom da ne utječu na porast inflacije, pa je tako eurozona, u jeku gospodarske i financijske krize koja ionako generira deflatorne pritiske, i dalje usmjerena na temeljni nominalni cilj – stabilnost cijena. 

 Politika rezova i dalje je dominantna ekonomska ideologija koja međutim zasad ne daje rezultata. Fiskalno stezanje, koje udara na standard građana, a sve kako bi se očuvala stabilnost zajedničke valute i financijskog sustava, čini se kao model u kojem su pobrkana sredstva i ciljevi. Standard građana naime ne bi trebao biti sredstvo, već mora biti cilj ekonomskih politika.

Cilj bi dakle trebao biti bolji život ljudi, radnika, koje se ne bi trebalo promatrati kao trošak, niti za takvo što itko ima mandat. Upravo suprotno, mandat su političarima dali ti isti građani, birači, temeljem vjerovanja da će im osigurati bolje sutra. Ideologiji rezova jedino se zasad počela odupirati Francuska koja pokušava djelovati suprotno: labavi fiskalnu stegu, povećava pravednost poreznog sustava i općenito ekonomiju upravlja prema humanijim ciljevima. Traži se dakle novi put, nova ekonomska paradigma, uspješnija i humanija, i pitanje, hoće li je Europa pronaći, zapravo je i pitanje njenog opstanka.