Iako se mislilo da je izbor Željka Rohatinskog za guvernera u trećem mandatu gotova stvar, očito se desilo nešto što je malo razlabavilo ranije dogovore. Teško da su razlog samo projekcije središnje banke o padu gospodarstva, koje je dan kasnije Rohatinski još dodatno garnirao kritikom Čačićevog investicijskog ciklusa. »Svaka investicija je dobrodošla, ali teško da se na ulaganjima u infrastrukturu može temeljiti održivi rast«, rekao nam je guverner u prošli petak. Rohatinski naprosto ne može da ne kaže što misli ako su u pitanju makroekonomske prognoze. U tom smislu uvijek je bio veća oporba ranijoj vlasti od tadašnje oporbe, a današnje vlade. Kritizirao je i govorio istinu kada su nam bivši premijeri mazali oči. To i jest njegova najveća kvaliteta. 

No, u javnosti je sve rašireniji dojam da bi sada oštricu kritike, umjesto prema vladi, trebao usmjeriti i prema poslovnim bankama. Naime, središnja banka oslobađa novce, no bankari ne žele preuzimati rizik. Stalno se govori o tome da treba ukloniti prepreke ulaganjima, da treba provesti reforme, pa će kamate pasti, a kredita gospodarstvu biti više. No, nekako se čini da ni to ne bi pomoglo. Bankama je, što je posve legitimno, na prvom mjestu profit, jer su privatne i tržišne institucije. Međutim, jedna stvar se stalno zaboravlja: banke imaju i javnu funkciju. Zašto? 

Zato što upravljaju novcem svojih deponenata, a deponenti su građani ove zemlje. Iako je prvo na što trebaju misliti sigurnost privatnog vlasništva svakog od tih deponenata ponaosob, banke bi trebale misliti i na to kako da društvu, pa i svojim deponentima, pridonesu na dugi rok, a to mogu jedino optimalnim kanaliziranjem novca prema proizvodnji i stvaranju nove vrijednosti.

Banka kratkoročno mora ulaziti u takve rizike. Kakva je to banka kojoj je sto posto plasmana klasificirano u potpuno nerizičnu aktivu? U Hrvatskoj je to još uvijek moguće jer je država veliki komitent, a zadužuju se tradicionalno i građani, čiji su krediti skuplji, pa ih banke radije kreditiraju. No, i to postaje sve rizičnije, baš zato što se na vrijeme nije novce kanaliziralo prema privredi, pri čemu bi bankari u kratkom roku možda malo manje zaradili, ali bi na dugi rok održali stabilnost svojih plasmana. Kreditirali su oni privredu, doduše, ali građevinu i nekretnine, gdje su povrati brzi i visoki, pa gle što se desilo. Prvo se napuhao balon, da bi sada sektor bio kompletno zamrznut, a u njemu i brojni plasmani. Još jedna stvar je tu bitna.

S kolegicom sam nekidan raspravljala o tome zašto se, ako se već uvodi porez na imovinu, ne oporezuje i štednja u bankama, pa makar samo kamate (ima ekonomista koji misle da treba oporezovati i glavnicu). Zaključile smo da nije isto imati neku vrijednost »u zidovima« ili u banci, jer je ova prva zamrznuta, a drugu bankari vrte i tako ona ipak pridonosi ekonomiji, stoga je ne treba oporezovati. Međutim, to je tako u teoriji, ali ne i u hrvatskoj praksi. Banke kreditiraju, ali ne poslovne pothvate, već privatnu i državnu potrošnju. Transmisijski mehanizmi koji bi bili produktivni za društvo u cjelini ne funkcioniraju. Točnije, Hrvatska ne upravlja kapitalnim i tokovima novca. A ako ne upravlja financijskim krvotokom, koliko god to staromodno zvučalo, ne može ni pokrenuti realne. I zato je vlasništvo ipak jako bitno. Odgovorno vlasništvo, naravno. 

Rohatinski je tijekom prošlog desetljeća uveo niz barijera i nekonvencionalnih mjera koje su pokušale strane banke odvratiti od jeftinog zaduživanja u inozemstvu i skupog kreditiranja potrošnje u zemlji. Da to nije činio, bilo bi još gore. Kuna bi bila još jača (neutemeljeno), inodug bi bio još veći, platna bilanca još nestabilnija. No, je li se moglo učiniti više? Rohatinski kritizira ekonomiste koji robuju klišejima iz nekih drugih vremena što zaista može biti iritantno i znanstveno potpuno irelevantno, no nekako se čini da je kliše i ono što se nama neprekidno nametalo da ne smije biti državne intervencije jer bismo se mogli zamjeriti bankama majkama iz eurozone, a to nikako nije dobro za našu europsku perspektivu, tržišnu ekonomiju i što sve ne. Prije krize sve je to prolazilo. Danas se vidi da su sve to utopije.

Kada je zagustilo, europske zemlje itekako su prihvatile intervencionizam, a bankari, ovisni o vladama koje su ih sanirale, i koje su im sada najveći klijenti, nisu »odnarođeni« od svojih matica. Svugdje banke misle na profit, ali ipak misle i kako da se ne zamjere zakonodavcu i regulatoru. Svugdje, osim kod nas. Dakle, to je područje na kojem se očekuje više kritike i više angažmana.