Njemačka je europski ekonomski lider, a Angela Merkel nametnula se kao glavni promotor politike štednje, pa njena pobjeda na parlamentarnim izborima naznačuje nastavak politike proračunskih rezova i na razini cijele Europe. Mjerila za restrikcije davno su utvrđena Maastrichtskim kriterijima, međutim prije krize više su shvaćana kao preporuka nego kao naredba, pa je sada nastupio proces vraćanja u propisane gabarite.

Ne treba međutim zaboraviti da su mnoge zemlje tokom ove krize svoj javni dug povećavale i zato što su iz proračuna spašavale banke. Bankarski je profit dakle privatan, ali kada banke ostvaruju gubitke, onda ih svi plaćaju. Banke su svojevremeno izdašno kreditirale mlade države na jugoistoku Europe, budući da su zarađivale na visokoj razlici u cijeni kapitala. Poticano je tako snažno zaduživanje zemalja na periferiji, što je hranilo iste te javne dugove i deficite koji su sada za Europsku komisiju problem.

Veliki broj država Unije već je u programu prekomjernog deficita, očekuje se i da će Hrvatska uskoro ući u taj program, a hrvatski guverner Boris Vujčić u intervjuu za Reuters izrazio je uvjerenje da u 2014. i kod nas počinje značajnija fiskalna konsolidacija.

Ona uključuje smanjivanje deficita kroz smanjivanje rashodne strane proračuna, a s obzirom da nema rasta, podrazumijeva i dodatnu rasprodaju tvrtki u državom vlasništvu. Podrazumijeva to naravno i nemogućnost države da u bilo kom segmentu izravnije podupire gospodarstvo. Povlači to kontrakciju javnog sektora općenito, što za posljedicu ima slabije dostupne i sve skuplje usluge poput zdravstva i obrazovanja.

Istovremeno se govori o poboljšanju investicijske klime jer se inicijativa za rast očekuje od privatnog sektora. To znači daljnje olakšice i pogodnosti za krupni kapital. Sve je to politika posve suprotna od one kojom se desetljećima mogao ponositi Stari kontinent, a to je politika socijalne države u kojoj su zdravstvo i obrazovanje, i sve javne usluge dostupne svim građanima, ne zato što će ih oni još dodatno platiti, već zato što su ih kao građani već platili kroz višegodišnja izdvajanja, s obzirom da su s državom sklopili društveni ugovor kako bio im se omogućio pristojan građanski život.

Sve ono što je Europa gradila u razdoblju kada je i u SAD-u provođen New Deal i politika pune zaposlenosti, koja njeguje prava srednjeg sloja te smanjuje razlike između bogatih i siromašnih, čini se da sada polako iščezava. Nekakva regresija je tu prisutna, koja se opravdava neefikasnošću javnog sektora, no efikasnost onda treba povećati, a ne to koristiti kao alibi za demontažu države blagostanja.

Tranzicijske pak zemlje, one koje su naglo prešle iz jednog sistema u drugi, pri čemu su često zadržale najgore od oba ta sistema, gladne su ekonomskog i općenito društvenog blagostanja i stabilnosti, no nudi li ovakva Europa sve te ideale kojima težimo i koje cijenimo?

Uzorni europski intelektualci upozoravaju da nešto ne valja u sustavima u kojima se sve manje ulaže u zdravstvo, socijalu, obrazovanje i kulturu, a sve više misli na interese banaka i krupnog kapitala. Nešto ne valja u sustavu u kojem je 50 posto mlade populacije nezaposleno. Ekonomije koje ne trebaju mlade, obrazovane ljude, kao najveći potencijal – ne resurs, nego smisao postojanja i nastavka civilizacije – što o njima reći? Imaju li budućnost?

I Europi i Hrvatskoj trebaju, istina, strukturne reforme, ali ne takve da se struktura prilagođava kapitalu, već ljepšem i boljem životu građana.