Udio proračunskog deficita u BDP-u premašuje tri posto, a udio javnog duga 60 posto pa će hrvatski proračun uskoro biti stavljen pod nadzor Europske komisije. Očekuju se stoga novi rezovi pri čemu, tumače stručnjaci, Komisija neće ulaziti u to na čemu će Hrvatska ostvarivati uštede, već je zanima samo to da krajnje brojke štimaju. Predviđa se dakle da će iz populističkih razloga prvo nastradati investicije, ono malo što ih je u proračunu preostalo, jer će proračunski korisnici njihovo nepostojanje najmanje osjetiti, a što za Vladu koja uskoro ulazi u drugu polovicu mandata nije nevažna stavka. Očekuju se međutim i daljnji rezovi, pa se spominju plaće, mirovine, socijala, zdravstvo, školstvo, dakle najveći proračunski izdaci koji se valjda opet planiraju štucati linearno i neselektivno, što je gospodarski neučinkovito i socijalno nepravedno. Gospodarski bi to naime moglo izazvati novi pad potrošnje, što otvara novu spiralu pada. Kako je pak BDP uvijek u nazivniku promatranih pokazatelja zbog kojih zemlja i potpada pod nadzor Komisije, eventualni daljnji pad BDP-a onda dodatno potencijalno pogoršava te pokazatelje, što zemlju betonira u statusu članice kojoj je potrebna pomoć, jer sama ne zna ili nije znala gospodariti vlastitim financijama. 

  Paradoksalno, uz toliki menadžment u javnom sektoru, na kraju mora doći Europska komisija i pokazati kako se radi. Ispada da su oni od kojih se očekuje da daju odgovore, zapravo dio problema. No, SDP još ima vremena, a ovaj mehanizam nadzora koji će se aktivirati može iskoristiti za kvalitetnu reformu, kada već do sada nije previše na tome napravljeno. U suprotnom, nakon gubitka fiskalne suverenosti, težit ćemo da i monetarnu izgubimo, a svaki proračunski dan plaćat ćemo daljnjim prodajama imovine. Ima li to smisla?