Pad BDP-a od 0,7 posto Vlada je pokušala prikazati kao uspjeh jer je to njihov najmanji kvartalni pad pa se po logici stvari valjda nameće da bismo, čim se pad smanjuje, uskoro trebali dodirnuti dno, a onda i krenuti uzlazno.

No, ne ide to tako. Ekonomija nije njutnovska fizika da se jednom zanjihano klatno nužno vraća po istoj putanji. U ekonomiji postoje nekakve udžbeničke antirecesijske mjere koje su logične i koje bez obzira na njihovu ponekad ograničenu primjenu nije dobro u potpunosti odbacivati, međutim, uvijek je potrebno gledati konkretno stanje, stvarna ograničenja i mogućnosti, i onda se unutar njih kretati po nekoj antirecesijskoj putanji – koliko se može i koliko realnost dopušta.

Činjenica je da je ova vlada naslijedila brojna ograničenja i probleme na koje mora odgovarati, no padovi koje iz kvartala u kvartal zbrajamo odraz su prije svega nepovoljne ekonomske strukture. Zašto su inozemni i javni dug visoki?

Pa zato što se godinama trošilo više no se proizvodilo, i to na kredit. Postojeće dugove sada treba naravno vraćati, a deficite smanjivati jer prostora za nova zaduživanja nema. Proračunski deficit je moguće smanjiti – ili povećanjem prihoda ili rezanjem rashoda, a prihodi se mogu povećati ili tako što će taj porast prihoda prirodno doći iz rasta ekonomske baze, što je poželjno i čemu treba težiti, ili povećanjem porezne presije, što je u ovom slučaju nepoželjno a što je ova vlada nažalost povukla na početku mandata i tako zacementirala stanje. 

No, ovaj vid povećanja proračunskih prihoda, kroz rast stopa poreza, ima svoje limite, jer ne možeš presiju povećavati unedogled budući da to postaje kontraproduktivno kao što se upravo i događa kroz pad potrošnje, a onda i proizvodnje i zaposlenosti.

A ako se u međuvremenu nije stvorio okvir za održivi rast prihoda, ostaje samo jedno – prodaja imovine. Dakle, ministar Linić ima pravo – nema se kuda, dugovi se moraju vraćati, no da se u startu vodila drukčija ekonomska politika, a kako se javni dug uvijek gleda u odnosu prema BDP-u, onda bi i potrebe za prodajom imovine možda bile barem manje.

No, kada se gledaju brojčani omjeri samo tekućeg deficita od desetak milijardi kuna, te planirani prihodi od novog vala privatizacije, vidljivo je da je to tek kap u moru. Ništa se bitno nažalost time neće riješiti ni zatvoriti. 

Ne promijeni li se dakle struktura ekonomije, ne počnemo li s jedne strane proizvoditi, a s druge krenuti u kvalitativne reforme, prije svega reformu javne uprave, iduće godine bit će još teže. Pričati pak o oporavku na temelju pada ili rasta u visini statističke greške posve je neozbiljno i govori o tome da ekonomska politika još nije spoznala ni razmjere problema a kamoli da je ozbiljnije krenula u njihovo rješavanje.

U međuvremenu je pao rejting, a zemlja ušla u EU, pa nadzor nad javnim financijama preuzima Europska komisija. Resorni ministri opet pričaju nešto o promjenama, o reformama u koje se, kao, sada ozbiljno kreće, a već su gotovo na polovini mandata. Vjeruju li sami u to što govore?