Banke se razdužuju prema svojim maticama u inozemstvu jer očito procjenjuju da u Hrvatskoj nemaju koga kreditirati. Kapital bježi iz zemlje sada kada je najpotrebniji za pokretanje investicija. Dijelom to ide kroz proces razduživanja, a bit će zanimljivo vidjeti ovogodišnju raspodjelu dobiti. Prema dosadašnjim informacijama, repatrijacija dobiti bi ove godine mogla biti snažnija no prošlih. Kada su strane banke, krajem devedesetih i početkom dvijetisućitih, dolazile u Hrvatsku, i to pretežito kroz preuzimanje tadašnjih državnih banaka, koje im je dakle država svojevoljno prodala, dolazile su prije svega u potrazi za zaradom. Malo tranzicijsko tržište bilo je gladno kredita, a kako su vani kamate bile niske, bankama je bio otvoren put da sjajno zarađuju na kamatnoj arbitraži. Građanima se tada govorilo da strani vlasnici, strateški partneri, inozemni investitori, kako god ih nazvali, dolaze da bi razvili domaću bankarsku mrežu i prenijeli nam »know-how«. Ironično je da nam se nešto slično govori i danas. Istina, strane banke jesu donijele nešto od svog načina poslovanja, plaćamo karticama, bankomata je više, poslovnice su nešto ljepše uređene, međutim, čini li sve to suštinu bankarskog poslovanja? Velika dobit koju su bankari vrlo brzo počeli zarađivati, tako da su u izuzetno kratkom roku uspjeli povratiti uloženo, govorila je da su strani vlasnici odlično procijenili u koje sektore valja ulagati. 

  Nisu naime došli u proizvodnju, u brodogradilišta, u industrijske pogone, niti su kretali od nule: došli su u već uhodani biznis, u već postavljenu mrežu, čije je poslovanje trebalo donekle »ušminkati«, ali ga i učiniti neovisnim od politike, što je apsolutno najveći plus i glavni argument koji se koristi kada se imalo kritički počne promišljati o cijelom institutu prodaje banaka. Međutim, sada, s desetak godina odmaka, nakon što su kroz politiku dividendi izvučene milijarde eura profita a bez da se domaća akumulacija iskoristila za formiranje ekonomske i proizvodne baze, sve je jasnije da bankarsko poslovanje ne čini samo potrošačka komponenta. Banke naime upravljaju depozitima, imovinom građana koji ovdje privređuju i žive, a te građane, uz sigurnost njihovih depozita, zanima i opća perspektivnost društva, zanima ih hoće li imati gdje raditi, hoće li njihova djeca moći u svojoj zemlji iskoristiti znanje dobiveno na fakultetima. Banke dakle imaju stanovitu dozu odgovornosti da tu akumulaciju, koju im prepuštaju građani, upošljavaju i distribuiraju, ne samo po logici profita, već i na način da ona služi kao poluga za rast i razvoj. No, kako kod nas ni službena ekonomska politika nije davala strateški okvir bitnih gospodarskih grana koje podržava, onda je razumljivo da na to previše pažnje nisu polagale ni banke. Međutim, ako bi se gledalo i strogo tržišno, banke bi o privredi trebale i samoinicijativno misliti – ne radi dobrobiti društva, nego radi njih samih – ako im je stalo da na nekom tržištu ostanu i opstanu. 

  Zadnji međutim pokazatelji o bijegu kapitala ne govore u prilog tome da im je stalo. Hrvatsko je tržište za njih samo jedno od brojnih unutar mreža njihovih međunarodnih grupa. Ono je dakle bankarima, točnije njihovim inozemnim vlasnicima, zamjenjivo, ali nama koji ovdje živimo, ovo mjesto ničim nije zamjenjivo. Nažalost, sve više mladih nema posla i neće imati izbora nego ići trbuhom za kruhom. Vjerovanje, dakle, da će tržište sve samo posložiti velika je utopija, koju su prije svega prihvatile naše političke elite, koje smo pak mi sami izabrali. Omogućen je tako svjetonazor u kojem je kapital iznad čovjeka. Cijenu takvog promišljanja plaćat će generacije. Sada se, naknadnom pameću, pokušava uvesti neku regulaciju u potrošačko kreditiranje, bankarske bonuse itd., no previše je vremena prošlo i prevelike su greške napravljene da bi se to moglo riješiti s dva potrošačka zakona.