Tko ima minus po tekućem računu dva ili tri puta veći od svoje plaće, morat će u roku od godine dana nadoštukati razliku do nove razine koju predlaže Ministarstvo financija, a to je maksimalno prekoračenje u visini jedne plaće. U prijevodu, građanin koji je primjerice u minusu u visini trostruke plaće, morat će u tom roku nekako »stvoriti« dvije ekstra plaće, koje će ubaciti na svoj tekući račun kako bi minus sveo u tražene gabarite. Predlagač ovakvog zakonskog rješenja, Ministarstvo financija, ne govori međutim kako da građani kreiraju taj dodatni ekstra prihod, ne pita se otkud da ljudi uslijed sveopće neimaštine i nezaposlenosti, te uslijed rasta cijena koji im je priuštila i vlada, sada još i iznađu dodatni prihod da bi zadovoljili formu i glumili iskorjenjivanje tobožnjeg potrošačkog mentaliteta.

Desit će se najvjerojatnije to da će građani u bankama potražiti mogućnost da novim kreditom zatvore stari, dakle da kredit na tekućem zamijene gotovinskim, revolving ili nekim sličnim kreditom na koji su kamate možda jedan ili dva postotna boda niže nego što su na minus po tekućem računu. Dugoročno je rješavati se minusa možda dobar potez jer gotovinski krediti imaju rok dospjeća pa se takvog kredita lakše i riješiti. Kod minusa je problem što vas banka ne tjera da iz njega izađete sve dok redovni mjesečni priljevi sjedaju na račun. Zato su dakle minusi i najskuplji krediti jer se u njih lako uđe, a teško izlazi. 

 Međutim, u kratkom roku, kada se jedan kredit zatvara drugim, postoje još i popratni troškovi, poput naknada, ovjera, i slično, pa ako banke tu građanima koji drugog izbora nemaju ovdje ne pruže ruku, građani bi zbog tih jednokratnih fiksnih troškova još mogli biti i na gubitku, a banke opet na dobitku. Naravno da bankarima nije drago da se minusi po dekretu smanjuju jer im je to siguran izvor stabilnog prihoda – sve dok klijenti imaju plaću i radno mjesto. Međutim, širokom lepezom proizvoda sigurno će naći način kako da i tom »problemčiću« doskoče, nudeći možda neke vrste revolving i drugih kredita koji također nemaju nužno rok dospjeća, već ih je moguće prolongirati, obnavljati, refinancirati i slično. U tom smislu za banke se neće previše toga promijeniti, a građani će otplaćivati kredit koji se neće zvati okvirni, nego nekako drukčije, imat će nešto nižu ili sličnu kamatu, »prevrnut će« dakle iz šupljeg u prazno, i sve po starom. Ako je već namjera Ministarstva bila uvesti reda u bankarsko poslovanje, moglo se onda isprsiti i na neki drugi način. Mogli su, kada već pričaju o novom porezu na nekretnine, pod poreze na imovinu podvesti i bankarsku štednju, pa da, ako već moraju, veći teret plate bogati bankarski klijenti koji imaju novčane viškove, a ne klijenti koji grcaju u kreditima, te žive u minusima i od njih. Mogli su »odvaliti« porez na financijske transakcije, o kojem se pričalo, ali se ništa nije desilo. 

 Ako su pak kreditnim dužnicima htjeli pomoći, a to je većinom srednji sloj koji sve teže živi, onda su prije svega trebali osmisliti načine kako da se ljudima omogući da povećaju prihode, kako da dakle minuse i kredite učine nepotrebnim, a to i jest ono što od vlade očekujemo: da podigne ekonomiju, potakne razvoj, te stvori okruženje poticajno za rad i otvaranje novih radnih mjesta. Jer, kako god da se kredit koji plaćamo zvao, on je i dalje kredit, i svak’ najbolje zna kakvo mu je stanje u novčaniku i zna da ga nikakvo prebacivanje iz jednog kredita u drugi ne može popraviti. Može ga popraviti samo dodana vrijednost u ekonomskom sustavu koji je stvara. Ako su već htjeli pomoći građanima, onda ih nisu trebali dodatno osiromašiti povećanjima poreza i cijena. Na ionako slabu osobnu potrošnju, ovo će vjerojatno biti i dodatna kontrakcija, pa se po toj osnovi može očekivati i dodatni pad domaće potražnje kao komponente BDP-a. No, posebno je problematična ta »pedagoška komponenta«, taj pokušaj istjerivanja tobožnjeg potrošačkog mentaliteta u siromašnom i prezaduženom društvu: ako tu želi nešto učiniti, onda Vlada itekako ima posla, prije svega sa samom sobom i svojim financijama. Javni dug rapidno raste, država samo gleda gdje bi se i pošto zadužila, i onda još građanima dijeli lekcije.