Vrijedilo bi vidjeti što je Josip Broz 1970 i neke godine govorio o fatalnim plavušama i »lošem« vinu, dodjeli koncesija tvrtkama najblaže rečeno suspektne vlasničke strukture i privatizaciji kao takvoj, a ne bi bilo loše naći i koji stih jer tome taj hedonist postojane frizure teško da je odoljeti mogao...
Piše, tako, nema koji dan, Boro Rašeta kolumnu za 24 sata, pa u njoj veli kako je hrvatsko društvo bolesno i kako se 50 godina ništa ne mijenja, ništa ili skoro pa ništa.
Vješt kakav već jest, prvo je Rašeta čitateljima ponudio na čitanje niz rečenica u kojima mudar netko progovara kako je korupcija zlo koje treba u korijenu sasjeći. Taj što govori o potrebi da korupcije ne bude, bome pametno je neko čeljade, pomisli čitatelj. Pa čita dalje i dalje dok ga Rašeta ne suoči s činjenicom da je to i tako o korupciji govorio ni manje ni više nego Josip Broz i to 1971.! Ha, i eto nam ga na! Jest, doduše, da će tu, usred teksta, pola čitatelja zadovoljno zapljeskati, a pola s prezirom odbaciti novine pola metra od sebe da bi im se kasnije vratili, ma poanta je očita. U 50 godina mi ne da nismo iskorijenili korupciju već smo je doveli do savršenstva.
Žanrovska zadanost
Nije korupcija jedino polje djelovanja u kojem mi tvrdoglavo tjeramo retro i po svom, i onako kako su nas stari crno-bijeli filmovi još učili. Žanrovska zadanost našem je čovjeku imperativ, pogotovo kad se politikom bavi. A gdje je žanra, pa još političke intrige, pa još karijernog kraha vrijednog filmovanja, tu je, avaj, fatalna plavuša, ili fatalna plavokosa ljepotica. Kada je Bandićeva karijera došla naprasno kraju osvanule se učas naslovnice u kojima se spominje fatalna plavuša. Kad žena, pa bila i stručnjakinja, krene u bitku kontra koruptivnih radnji recimo u zdravstvu, odmah se nađe neke njene veze s visoko pozicioniranim političarom jer takve su, avaj, fatalne plavuše. A sada kad je ono što još uvijek čini Domovinski pokret odlučilo do kraja iscipelariti dojučerašnjeg svog predsjednika Miroslava Škoru, eto ti kog’ drugog do fatalne plavuše!
Milijun je tu malih pitanja, recimo ono zašto mora uvijek biti plavuša!? Pamte filmovanja svake vrste da su fatalne, ako ne i fatalnije, znale biti i brinete, crnke, da riđokose ljepotice i ne spominjemo, ali u nas, u tom svijetu visoke politike, samo plave vlasi zaslužuju da se riskira sve pa čak i da se bandićevski moli po dućanima kupovina krznene bunde na rate. Što je sa Škorom bilo, je li mu glave došao netko fatalan ili mu samo podmeću bivši prijatelji, vidjet će se, ako je uopće važno. No, nije li pomalo čudno da izda sebe onaj koji je o »Garuši garavoj« grleno pjevao s punim dvoranama, da okrene leđa i vlastitu stihu i svom opjevanom kolorističkom usmjerenju!? Radije bi čovjek, zasićen vazda istim naslovima, da je ovaj put sve to od lošeg vina, ako je istina da je Domovinska stranka Škorina od Škore vinara kupovala vino. Samo, i tu je pogrešne premise, jer Škorino vino uopće nije loše, već baš naprotiv.
Korupcija, sve isto. Fatalna plavuša, sve isto. Potreba, u naših javnih persona da se stihom izraze, i to sve isto. Spomenuti Škoro evo najavljuje ulazak u ring i svoju istinu, s čim drugom nego s pjesmom simbolična naslova: »Izdajnici i heroji«.
»Pošten čovjek biti, ponos je i dika, a nema ništa gore, k’o kad majka rodi izdajnika«, spjevao je među ostalim Škoro.
Lirika na Twitteru
No, gore je za čuti stih u kojem se kaže i to da »oduvijek je Hrvat tako teško biti«. To je, naime, samo još jedna od potvrda u nizu da se, ne 50 godina, nego milijun i 50 godina u nas nije promijenilo ama ništa. Jer, nama je vazda samo teško. Pa o tome pišemo pjesme.
Odakle taj običaj da se pjesmom stigne do srca birača, stihom prezentiraju svi strahovi i strepnje, ili pak pokaže ona nježnija strana koja se i ne vidi od svih tih zakonskih akata i nužno donesenih važnih odluka, vrag bi ga znao. Oni, stihovi, dolaze u refulima i oni ubadaju gdje smo najtanji. Ministar gospodarstva i održivog razvoja Tomislav Ćorić prvo je promijenio frizuru, onda skinuo nekoliko kila viška kako je eto lijepo priznao »Gloriji«, a na kraju sve je začinio zavičajnom lirikom plasiravši je, posve moderno, preko Twittera.
Ploče, zar triba više reć?!
Vječna baza. Mir u nemiru.
Snovi što traju od prvog dana.
Uspomene koje naviru.
Ljudi tvrdi a meki, svoji.
Različiti, a isti. U dobru i nedobru.
‘Ko u stihovima sina Ivanova.
Pobratimstvo lica u svemiru.
Eto. Prijatelj pisac i pjesnik, koji je iz razumljivih razloga odlučio ostati anoniman, reče kako je u ovom ministarskom uratku baš sve; šeretski ulet, fraza o vječnoj bazi, šuplja zavičajanost mekim ljudima i neprimjerno kićenje Tinom. Njemu je to stoput gore od Sanadera, dvjesto od Jadranke i tek duplo gore od uradaka prvog hrvatskog predsjednika Franje Tuđmana. Ali, ako je i gore i od predsjednikovih uradaka, nije neočekivano i nije da nismo slutili i da će se dogoditi. Tako je to u zemlji u kojoj je vrijeme u dobroj mjeri stalo. Fali samo ‘stina u grudima Knina’, ili ‘lakoća življenja sred Ploča’ i to bi bilo to.
Elem, u ovo Olujno doba kad se čovjek, htio ne htio, pita i je li moglo drugačije, bolje, znakovi onkraj puta sugeriraju da je vjerojatno moglo da se htjelo i hoće. Ali, lakše je, ili pragmatičnije, možda jednostavnije po starom. Pa, dok Vijeće za elektroničke medije koncesiju sad već bivšeg Radija 101 lakonski dodjeljuje Top radiju čiji se gazda nekad družio s Kutlom, a danas vele da se druži s Pripuzima, dok tvrde kako je najbolja ponuda ona koja nam nosi još jedan formatiran radio zbog kojih se radio prijemnici gase, dok se ne osvrću na to koliko tko ima radija već na lageru, dok sve ne samo miriše na staro nego se i ‘stara’ neka prezimena tu vrte, a sve ‘sukladno propisima i zakonima’, na Trećem programu HRT-a izraelski film »Matična luka«.
Matična luka
Tu se glavni lik Aaron, nakon podosta godina provedenih na moru, vraća u luku Ashdod. Bit će je taman toliko dugo tukao more da je naivno mislio da je vrijeme učinilo svoje, ako već ljudi nisu. Pa se zaposlio u luci, onoj istoj u kojoj mu je radio otac. A tamo kvarni sindikalac u skupom automobilu, radnici koji se daju lako zavesti sitnim ustupkom i velikim parolama, kvarni državni službenici, uprava, policija. Skoro sat i pol filma Aaron je činio sve da uvede reda, a kad mu se činilo da radi pravu stvar i da je pred ciljem, shvatio je da je bio pijun u igrama moćnijih od sebe, od nas. Luka je privatizirana, a Aarron nema što nego i opet na more gdje su stvari jednostavnije i čišće.
Da nije lica u glavnih glumaca koja su posve nalik licima glumaca u starim filmovima biblijske tematike, da nije drugog jezika, činilo bi se – Hrvatska je to. Možda je, tko zna, na cijelom Mediteranu, Europi, svijetu sve godinama isto.
Vrijedilo bi stoga vidjeti što je Josip Broz 1970 i neke godine govorio o fatalnim plavušama i »lošem« vinu, dodjeli koncesija tvrtkama najblaže rečeno suspektne vlasničke strukture i privatizaciji kao takvoj, a ne bi bilo loše naći i koji stih jer tome taj hedonist postojane frizure teško da je odoljeti mogao. Vrijedilo bi škicnuti u arhive, tek da znamo kakva nas to prošlost čeka.
Siniša Pavić
Fatalne vlasi i ubojit stih
Siniša Pavić
08. kolovoz 2021 11:54
Foto Davor Kovačević
Vrijedilo bi vidjeti što je Josip Broz 1970 i neke godine govorio o fatalnim plavušama i »lošem« vinu, dodjeli koncesija tvrtkama najblaže rečeno suspektne vlasničke strukture i privatizaciji kao takvoj, a ne bi bilo loše naći i koji stih jer tome taj hedonist postojane frizure teško da je odoljeti mogao...
Piše, tako, nema koji dan, Boro Rašeta kolumnu za 24 sata, pa u njoj veli kako je hrvatsko društvo bolesno i kako se 50 godina ništa ne mijenja, ništa ili skoro pa ništa.
Vješt kakav već jest, prvo je Rašeta čitateljima ponudio na čitanje niz rečenica u kojima mudar netko progovara kako je korupcija zlo koje treba u korijenu sasjeći. Taj što govori o potrebi da korupcije ne bude, bome pametno je neko čeljade, pomisli čitatelj. Pa čita dalje i dalje dok ga Rašeta ne suoči s činjenicom da je to i tako o korupciji govorio ni manje ni više nego Josip Broz i to 1971.! Ha, i eto nam ga na! Jest, doduše, da će tu, usred teksta, pola čitatelja zadovoljno zapljeskati, a pola s prezirom odbaciti novine pola metra od sebe da bi im se kasnije vratili, ma poanta je očita. U 50 godina mi ne da nismo iskorijenili korupciju već smo je doveli do savršenstva.
Žanrovska zadanost
Nije korupcija jedino polje djelovanja u kojem mi tvrdoglavo tjeramo retro i po svom, i onako kako su nas stari crno-bijeli filmovi još učili. Žanrovska zadanost našem je čovjeku imperativ, pogotovo kad se politikom bavi. A gdje je žanra, pa još političke intrige, pa još karijernog kraha vrijednog filmovanja, tu je, avaj, fatalna plavuša, ili fatalna plavokosa ljepotica. Kada je Bandićeva karijera došla naprasno kraju osvanule se učas naslovnice u kojima se spominje fatalna plavuša. Kad žena, pa bila i stručnjakinja, krene u bitku kontra koruptivnih radnji recimo u zdravstvu, odmah se nađe neke njene veze s visoko pozicioniranim političarom jer takve su, avaj, fatalne plavuše. A sada kad je ono što još uvijek čini Domovinski pokret odlučilo do kraja iscipelariti dojučerašnjeg svog predsjednika Miroslava Škoru, eto ti kog’ drugog do fatalne plavuše!
Milijun je tu malih pitanja, recimo ono zašto mora uvijek biti plavuša!? Pamte filmovanja svake vrste da su fatalne, ako ne i fatalnije, znale biti i brinete, crnke, da riđokose ljepotice i ne spominjemo, ali u nas, u tom svijetu visoke politike, samo plave vlasi zaslužuju da se riskira sve pa čak i da se bandićevski moli po dućanima kupovina krznene bunde na rate. Što je sa Škorom bilo, je li mu glave došao netko fatalan ili mu samo podmeću bivši prijatelji, vidjet će se, ako je uopće važno. No, nije li pomalo čudno da izda sebe onaj koji je o »Garuši garavoj« grleno pjevao s punim dvoranama, da okrene leđa i vlastitu stihu i svom opjevanom kolorističkom usmjerenju!? Radije bi čovjek, zasićen vazda istim naslovima, da je ovaj put sve to od lošeg vina, ako je istina da je Domovinska stranka Škorina od Škore vinara kupovala vino. Samo, i tu je pogrešne premise, jer Škorino vino uopće nije loše, već baš naprotiv.
Korupcija, sve isto. Fatalna plavuša, sve isto. Potreba, u naših javnih persona da se stihom izraze, i to sve isto. Spomenuti Škoro evo najavljuje ulazak u ring i svoju istinu, s čim drugom nego s pjesmom simbolična naslova: »Izdajnici i heroji«.
»Pošten čovjek biti, ponos je i dika, a nema ništa gore, k’o kad majka rodi izdajnika«, spjevao je među ostalim Škoro.
Lirika na Twitteru
No, gore je za čuti stih u kojem se kaže i to da »oduvijek je Hrvat tako teško biti«. To je, naime, samo još jedna od potvrda u nizu da se, ne 50 godina, nego milijun i 50 godina u nas nije promijenilo ama ništa. Jer, nama je vazda samo teško. Pa o tome pišemo pjesme.
Odakle taj običaj da se pjesmom stigne do srca birača, stihom prezentiraju svi strahovi i strepnje, ili pak pokaže ona nježnija strana koja se i ne vidi od svih tih zakonskih akata i nužno donesenih važnih odluka, vrag bi ga znao. Oni, stihovi, dolaze u refulima i oni ubadaju gdje smo najtanji. Ministar gospodarstva i održivog razvoja Tomislav Ćorić prvo je promijenio frizuru, onda skinuo nekoliko kila viška kako je eto lijepo priznao »Gloriji«, a na kraju sve je začinio zavičajnom lirikom plasiravši je, posve moderno, preko Twittera.
Ploče, zar triba više reć?!
Vječna baza. Mir u nemiru.
Snovi što traju od prvog dana.
Uspomene koje naviru.
Ljudi tvrdi a meki, svoji.
Različiti, a isti. U dobru i nedobru.
‘Ko u stihovima sina Ivanova.
Pobratimstvo lica u svemiru.
Eto. Prijatelj pisac i pjesnik, koji je iz razumljivih razloga odlučio ostati anoniman, reče kako je u ovom ministarskom uratku baš sve; šeretski ulet, fraza o vječnoj bazi, šuplja zavičajanost mekim ljudima i neprimjerno kićenje Tinom. Njemu je to stoput gore od Sanadera, dvjesto od Jadranke i tek duplo gore od uradaka prvog hrvatskog predsjednika Franje Tuđmana. Ali, ako je i gore i od predsjednikovih uradaka, nije neočekivano i nije da nismo slutili i da će se dogoditi. Tako je to u zemlji u kojoj je vrijeme u dobroj mjeri stalo. Fali samo ‘stina u grudima Knina’, ili ‘lakoća življenja sred Ploča’ i to bi bilo to.
Elem, u ovo Olujno doba kad se čovjek, htio ne htio, pita i je li moglo drugačije, bolje, znakovi onkraj puta sugeriraju da je vjerojatno moglo da se htjelo i hoće. Ali, lakše je, ili pragmatičnije, možda jednostavnije po starom. Pa, dok Vijeće za elektroničke medije koncesiju sad već bivšeg Radija 101 lakonski dodjeljuje Top radiju čiji se gazda nekad družio s Kutlom, a danas vele da se druži s Pripuzima, dok tvrde kako je najbolja ponuda ona koja nam nosi još jedan formatiran radio zbog kojih se radio prijemnici gase, dok se ne osvrću na to koliko tko ima radija već na lageru, dok sve ne samo miriše na staro nego se i ‘stara’ neka prezimena tu vrte, a sve ‘sukladno propisima i zakonima’, na Trećem programu HRT-a izraelski film »Matična luka«.
Matična luka
Tu se glavni lik Aaron, nakon podosta godina provedenih na moru, vraća u luku Ashdod. Bit će je taman toliko dugo tukao more da je naivno mislio da je vrijeme učinilo svoje, ako već ljudi nisu. Pa se zaposlio u luci, onoj istoj u kojoj mu je radio otac. A tamo kvarni sindikalac u skupom automobilu, radnici koji se daju lako zavesti sitnim ustupkom i velikim parolama, kvarni državni službenici, uprava, policija. Skoro sat i pol filma Aaron je činio sve da uvede reda, a kad mu se činilo da radi pravu stvar i da je pred ciljem, shvatio je da je bio pijun u igrama moćnijih od sebe, od nas. Luka je privatizirana, a Aarron nema što nego i opet na more gdje su stvari jednostavnije i čišće.
Da nije lica u glavnih glumaca koja su posve nalik licima glumaca u starim filmovima biblijske tematike, da nije drugog jezika, činilo bi se – Hrvatska je to. Možda je, tko zna, na cijelom Mediteranu, Europi, svijetu sve godinama isto.
Vrijedilo bi stoga vidjeti što je Josip Broz 1970 i neke godine govorio o fatalnim plavušama i »lošem« vinu, dodjeli koncesija tvrtkama najblaže rečeno suspektne vlasničke strukture i privatizaciji kao takvoj, a ne bi bilo loše naći i koji stih jer tome taj hedonist postojane frizure teško da je odoljeti mogao. Vrijedilo bi škicnuti u arhive, tek da znamo kakva nas to prošlost čeka.