U pozivu na jučerašnji antifašistički marš piše da »naš zajednički rad ne smije stati dok ne iskorijenimo fašizam«. Nemoguća misija. Kao što je nemoguće iskorijeniti obiteljsko nasilje, alkoholizam, narkomaniju, navijačko nasilje, pedofiliju, korupciju, kriminal, ubojstva, krađe, prebrzu vožnju i sve druge boljke koje postoje u društvu. I koje će uvijek postojati. To je kao da netko pozove na iskorjenjivanje prometnih nesreća.

Kao da se ovdje radi o odjeku namjere iz prošlog sustava koji se hvalio, potpuno pogrešno i besmisleno, da je na korak od toga da stvori beskonfliktno društvo. Što je, naravno, isto tako potpuno nemoguće. Kao što je nemoguće i »iskorijeniti fašizam«. Jer njega će uvijek biti. Uvijek će biti desnih i krajnje desnih radikala. I oni će se pojavljivati u javnosti u raznim prigodama i raditi to što uvijek rade. I što su uostalom napravili jučer kada su u Zadru prvo gađali sudionike povorke crvenom bojom, a potom su u središtu grada zapriječili put pa ih je interventna policija morala rastjerati. U Rijeci su bacili baklje u kafić u kojem su sjedili sudionici marša i jedna je osoba pogođena u leđa. Sve skupa odvratno, i policija bi trebala pronaći počinitelje, posebno ove riječke, gdje je malo nedostajalo da dođe do ozbiljne tjelesne ozljede. A sigurno ima prostora barem za prekršajne kazne protiv ovih koji su se u središtu Zadra naguravali s policijom. Kad ti policija kaže da se makneš, naprosto se moraš maknuti.

Ali, naravno, poanta je u tome da desni politički ekstremi ostanu na marginama i da ne prerastu u neku značajniju snagu. Što oni u Hrvatskoj definitivno nisu. I dalje su to marginalne skupine, najčešće povezane s navijačima ili grupicama branitelja, bez ikakve stvarne političke i društvene uloge. Njihov je domet u tome da rade nered, da pribjegnu nasilju protiv njima omrznutih društvenih, etničkih ili političkih skupina. Naravno, daleko od toga da je to bezazlena pojava jer zaista tu netko može gadno nastradati ako ga napadnu maskirani ljudi u crnom. I tu policija mora odlučno postupati. Država mora pokazati svoju snagu. Monopol na uporabu sile nije bezvezna kategorija. Onaj tko baci baklju na terasu kafića gdje sjedni mirni i nenasilni sudionici marša, mora znati da će zbog toga gadno fasovati. Da će imati posla s policijom. I to mu treba dati do znanja.

Ali sve to skupa daleko je od toga da Hrvatskoj prijeti nekakav ozbiljan uspon fašizma. I da će nam se dogoditi nekakav Marš na Zagreb nakon čega će pasti demokracija i biti uspostavljena nekakva desna autokratska vlast. Kao što se dogodilo Italiji ujesen 1922.. Za to ne postoje baš nikakvi uvjeti. Prošle je godine u Hrvatskoj izašao prijevod knjige talijanskog književnika Antonija Scuratia, praktički romansirana biografija Benita Mussolinija. Svima koji se boje uspona fašizma u Hrvatskoj, može se preporučiti ova knjiga ako nemaju vremena ni volje pročitati neku drugu, u kojoj se detaljno analizira dolazak Mussolinija na vlast. Dakle, tu je postojao sposoban vođa, kakvog hrvatski ekstremi na sreću nemaju. On je organizirao stranku koju je pretvorio u političku mašinu, kakve u Hrvatskoj nema. U njoj su bili deseci tisuća fanatičnih članova, kakvih u Hrvatskoj nema. A sve su to skupa pomagali i financirali veleposjednici i krupni industrijalci, smrtno ustrašeni mogućnošću da se u Italiji dogodi komunistička revolucija. Onima koji u Hrvatskoj imaju para, ne pada na pamet financirati nogometne navijače ili marginalne braniteljske udruge. Niti se boje bilo kakvog komunizma.

Thompsonov koncert zaista jest otvorio prostor da dio desnice izventilira svoje frustracije i želje. On ne misli stati već kani rušiti zagrebačku gradsku vlast referendumom. Što je potpuno neizvedivo. I njemu je valjda jasno da velik dio svoje publike dijeli s Aleksandrom Prijović i ostalim srpskim etnozvijezdama koje pune Arenu i ostale velike dvorane u Hrvatskoj. Da se najveći dio ljudi u srpnju na Hipodrom došao zabaviti, a ne stvarati političku inicijativu.

Organizatori jučerašnjih marševa u pozivu su iskazali želju da »učinimo naše gradove i sela sigurnima za sve«. Ta im je želja već više-manje odavno ispunjena. Hrvatska je jedna od najsigurnijih europskih zemalja.