Drugo lice Rijeke

Evo ti bloga Darka Pajića

Darko Pajić

Snimio Sergej DRECHSLER

Snimio Sergej DRECHSLER

Zastrašujuće je što je jedna velika hrvatska industrija spala na to da životno ovisi o tome što će reći i napraviti jedan jedini čovjek, bio to Danko Končar ili bilo tko drugi. On možda i može prodavati Kinezima hrvatsku pamet, samo je pitanje po kojoj cijeni i s kojim brojem zaposlenih



 Trebalo je svega dvadesetak godina da Rijeka drastično promijeni svoje lice. Od grada kojeg su ljudi naseljavali u potrazi za poslom postao je grad bez jasne koncepcije razvoja i ozbiljne industrije, što je još važnije, grad u kojem je gotovo nemoguće naći radno mjesto s plaćom koja bi garantirala normalan, čak ni relativno skroman život, onaj koji podrazumjeva riješeno stambeno pitanje, jedan automobil i visinu plaće koja neće biti jedva dostatna za pokrivanje sindikalne košarice, svih onih potrepština neophodnih za normalan život. Već dugo nestaje ono što je nekada bio tzv. srednji sloj, pretvara se u sloj sve siromašnijih i to nije nikakva novost. I nije samo riječka, već hrvatska stvarnost. Međutim, ponešto se ipak moglo i još uvijek može napraviti upravo u Rijeci, gradu koji je, ne tako davno, svojim potencijalom vukao naprijed širu regiju i trebao bi ponovo biti lokomotiva cijele Hrvatske. 


     U tom gradu posljednji bastion nekad moćne riječke industrije ostao je “3. maj” o čijoj je sudbini prije nekoliko dana indirektno i možda prvi put javno i prilično otvoreno govorio Danko Končar, jedini preostali kupac “3. maja”, Kraljevice i Brodotrogira, koji bi trebao predstavljati slamku spasa za hrvatsku brodogradnju. Posebno su zanimljive i šokantne bile dvije stvari. Najava moguće kupnje jednog brodogradilišta u Kini s kojim bi se hrvatski škverovi onda povezali da bi pojednostavljeno rečeno Hrvati osmišljavali, a Kinezi štancali brodove.

Uslijedilo je i priznanje da bi oko 50 posto aktivnosti škverova trebalo biti izvan brodogradnje. Kao da je riječ o nekoj poker partiji, koju nemoćno promatraju tisuće radnika, čiji škverovi imaju manjak posla, otežane uvjete ugovaranja novih brodova, neizvjesnu budućnost i nejasne uvjete rada. Ostalo je užasno puno nepoznanica. Na primjer koliko bi ljudi trebalo raditi u “3. maju” i Kraljevici u koncepciji spajanja hrvatske kvalitete i kineskih cijena. Što mi to realno možemo prodati Kinezima? Projekte? U Rijeci neke tvrtke sasvim dobro već rade taj posao na svjetskom tržištu. Za to je dovoljno najviše stotinjak zaposlenih. Što sa ostalim trećemajcima? Ako će nastaviti graditi brodove za Končara dugoročno i strateški ostaje upitno gdje je taj domaći proizvod koji bi trebao biti dio brodova na domaćim navozima.  


   Sasvim je jasno da Končar “3. maj”, Kraljevicu i Brodotrogir doživljava kao priliku za dobar biznis i da ga previše ne zanima što “3. maj” predstavlja posljednju liniju obrane riječke industrije. Za riječki škver, dijelom  i Kraljevicu, nekad je radio Torpedo, Vulkan, Benčić i niz drugih tvrtki u pratećoj industriji koja mora biti glavni argument zbog kojeg se zadržavanje brodogradnje dugoročno isplati. U uvjetima totalnog raspada riječke industrije, kada nitko nije ni osmislio niti ponudio neku drugu proizvodnu djelatnost kao strateško opredjeljenje, zadržavanje brodograđevne jezgre i opredjeljenja prema sofisticiranijim i skupljim brodovima u kojima dugoročno udio hrvatskog proizvoda i prateće proizvodnje mora što više rasti, nameće se kao jedino razumno rješenje.I to Končar ne može napraviti sam čak ni kad bi imao takvih želja.

Riječka i hrvatska politika prepuna je obrazloženja i jalovih opravdanja za nemoć, bilo da je riječ o uvjetima tržišta, zahtjevima EU-a, manjku novaca ili kojekakvim drugim izgovorima za posvemašnje propadanje svake industrije i proizvodnje. Svi bi kao htjeli strane investicije, ali ih nije briga što se lokacijske i građevinske dozvole čekaju godinama. Nitko javno nema baš ništa protiv proizvodnih pogona, ali pritom im nije problem što nigdje i nitko besplatno ne nudi velika zemljišta, prometno povezana, s cijelom potrebnom infrastrukturom za proizvodne hale i pogone u kojima bi ljudi našli posao i koji bi možda sutra dijelom mogli servisirati i potrebe “3. maja”, Kraljevice ili nekog trećeg. Zašto mi za to nismo sposobni? Zašto Rijeka mora ostati grad apsurda? Grad s najvećom nacionalnom lukom koja u isto vrijeme nema ni zaleđa ni Industrijske zone, jer Kukuljanovom upravlja Bakar i polako ali sigurno jedinu industrijsku zonu pretvara u trgovačku gomilajući shopping centre raznih profila po istom principu kako je to već napravljeno u Rijeci.




Nema nikakvog opravdanja da Rijeka i ljudi koji je predstavljaju ne traže od države maksimalno ubrzanje administracije, promptno izdavanje dozvola na Kukuljanovu, štoviše čak i da traže državnu subvenciju iz proračuna za svako otvoreno radno mjesto, koja bi se nudila investitorima. Umjesto toga teško je uopće objasniti čime se to lokalni dužnosnici bave kad je riječ o industriji i proizvodnji?  


   Na kraju je zastrašujuće što je jedna velika hrvatska industrija spala na to da životno ovisi o tome što će reći i napraviti jedan jedini čovjek, bio to Danko Končar ili bilo tko drugi. On možda i može prodavati Kinezima hrvatsku pamet, samo je pitanje po kojoj cijeni i s kojim brojem zaposlenih. Kad je riječ o učinkovitosti lokalne samouprave nije zgoreg podsjetiti na podatke Akcije mladih i Liste za Rijeku po kojima se godišnje troši 60 milijuna kuna samo za plaće i naknade župana, 14 gradonačelnika, 22 načelnika općine, njihovog 41 zamjenika i 537 županijskih, gradskih i općinskih vijećnika, ne računajući pritom plaće zaposlenika u raznim upravnim službama, institucijama i tvrtkama gradova, općina i same Primorsko-goranske županije. Bilo bi ružno i neistinito reći da oni baš ništa ne rade. Samo što rezultat podsjeća na metaforu o armaturnoj konstrukciji nesuđenog paviljona koji se na putu prema izložbi arhitekture u Veneciji slegnuo i skoro urušio. Ta kremšnita se nikome ne može prodati. I bilo bi bolje što prije odustati od uzaludnog pokušavanja, utvrditi novu strategiju razvoja i promijeniti model upravljanja zemljom, koji je previše skup, a premalo efikasan.

više vijesti