Netko neupućen bi mogao pomisliti da je to Hamletovska dilema. Treba li Rijeci nizinska pruga ili ne treba? Ne pomaže što su ovu staru izgradili Mađari prije skoro 140 godina, niti to što na njoj danas nema putnika i respektabilnih količina tereta. Ni to što svako toliko poneki vlak izleti iz tračnica i povremeno netko nažalost i pogine.

Dilema o pruzi pustila je najdublje korijenje baš u Rijeci, iako je prošlo skoro 40 godina od vremena kada nitko u Rijeci o potrebi gradnje takve pruge nije imao dvojbi. Činjenice kazuju da se u debelom socijalizmu početkom 70-tih godina prošlog stoljeća radilo na projektiranju i to na tzv. trasi kroz Gorski kotar i Kupsku dolinu. U međuvremenu se dogodila samostalnost Hrvatske i Domovinski rat, pa vremena baš i nisu bila idealna za velike investicije.

Negdje 2005. godine počelo se opet ozbiljno govoriti o dvokolosječnoj pruzi Rijeka-Zagreb-mađarska granica. Ali sada na drugoj varijanti trase preko Drežnice, gdje se skrenulo ponajviše kako bi se sutra gradila i nova pruga prema Splitu.

Neisplativost

Ima li takva pruga smisla najviše su sumnjali u riječkom SDP-u, a tu je najkonkretniji bio Slavko Linić, bivši gradonačelnik i potpredsjednik Vlade zadužen za gospodarstvo. Njegova je teza kako je dovoljno rekonstruirati staru prugu. I ta teza javno je aktualna otprilike pet godina. Zadnji put ponovljena je prije desetak dana kada je Linić kazao  kako pruga nije isplativa, kao i da razvoj treba realno planirati.

Nevjerojatno je da stranka koja Rijekom vlada već puna dva desetljeća nema jasan stav o najskupljem i najvažnijem infrastrukturnom projektu u bližoj budućnosti Hrvatske, projektu koji u svakom slučaju ima za cilj ojačati potencijale riječkog prometnog pravca.

Linić kao najutjecajniji riječki esdepeovac govori jedno, a župan Zlatko Komadina pokušava javno izbjeći polemiku s Linićem, ali realno sasvim konkretno radi na pripremi gradnje nizinske pruge, koju upravo on mora ucrtati u županijski prostorni plan. I taj posao Komadina mora završiti u prvom kvartalu 2013. godine na temelju niza dokumenata, između ostalog idejnog projekta i prostorno prometne studije Grada i Županije, koja prugu uvjetuje gradnjom novog Krčkog mosta i terminala na Krku.  

Na razini političkog populizma SDP-ovski otpor nizinskoj pruzi postaje bizaran. Trebalo bi pokušati zamisliti HDZ-ovku Dubravku Šuicu ili sadašnjeg HNS-ovog gradonačelnika Dubrovnika Andru Vlahušića kako se javno opiru izgradnji pelješkog mosta, iako je taj most prometno i ekonomski neodrživ projekt.

Teško je i zamisliti da bi Milan Bandić u Zagrebu odbio sufinanciranje u izgradnji Arene za 15.000 ljudi, jer ima i važnijih investicija. Doista je bilo i važnijih stvari, samo što se Bandić ne brine zbog toga.

A gdje je vizija?

Dobar je primjer i Božidar Kalmeta. Njemu svojevremeno nije palo na pamet pljuvati po ideji izgradnje autoceste do Zadra, već je umjesto toga išao moljakati tadašnjeg premijera Račana u Zagreb da mu ucrtaju još jedan prometni čvor poslije Maslenice.

Kalmeta je to i dobio, poslije je kao ministar sasvim neracionalno i nepotrebno potrošio stotine milijuna eura iz proračuna na gradnju Gaženice i pristupne ceste, iako se ta investicija nikad neće vratiti u proračun.

U Rijeci vrijede neki drugi kriteriji i daljnji paradoks događa se na razini promišljanja budućnosti od strane političkih elita. U svakoj dobro uređenoj državi bilo bi normalno očekivati politički konsenzus na nacionalnoj razini oko nekog posebno strateški važnog i ekstra skupog projekta.

Takvih u Hrvatskoj nema puno. Autoceste su uglavnom izgrađene i osim kanala Dunav-Sava ne planira se apsolutno ništa mjerljivo sa opsegom nizinske pruge. U Hrvatskoj međutim konsenzusa politike i struke nema, još gore, nema ni unutarstranačkog konsenzusa u stranci koja drži vlast u gradu na čiju bi budućnost upravo nizinska pruga trebala značajno utjecati.

Prema informacijama iz tvrtke HŽ Infrastruktura iz europskih fondova izdvojeno je više od 50 milijuna eura. Veći dio tog novca već je usmjeren na pripremu projekata i samu gradnju pruge, pa se stoga postavlja pitanje što će Slavko Linić, izgledni član buduće hrvatske Vlade u resoru financija i gospodarstva, sutra poručiti predstavnicima Europske komisije.

– Žao nam je, ali neodgovorno ste bacili novce u nešto što nama nije potrebno. Pritom bi takav stav predstavljao i ignoriranje prometne strategije Europske unije u kojoj je trajno određeno opredjeljenje o prebacivanju što većeg udjela teretnog prometa s cesta na željeznice.

Upravo zbog toga bi i Hrvatska dugoročno mogla računati na čak 75 posto sredstava za nizinsku prugu iz blagajne EU-a. I to ne kredita, već novca koji se ima dodijeliti nepovratno.

Na kraju svega dolazi se do problema dugoročne vizije SDP-a i jasnog opredjeljenja u razvoju riječke regije.

Otpor nizinskoj pruzi može biti zasnovan na određenim argumentima, pa i takva politika može imati svoj legitimitet. Ali bi minimum odgovornosti tražio da se SDP-ovci zatvore u svoje prostorije u Ciottinoj ulici, zaključaju vrata, raspravljaju i ne izlaze sve dok ne odluče što u stvari žele. Projekt od 4 milijarde eura to zaslužuje. Jednako kao i građani Rijeke i šire regije.

 A politika “malo bi – malo ne bi” s naglaskom na “odlučno možda” nikome ne bi smjela biti prihvatljiva. Takva politika odugovlačenja i neodlučnosti – politika je maltretiranja Rijeke.