Postoje dvije vrste politike: jedna je mainstream, njoj pripadaju moderne zapadne zemlje, ona diktira svjetske trendove, sinonim je za progres, razvijanje društvene svijesti, vrijednosti humanizma, antifašizma i demokracije. Postoji i ona druga, antisistemska politika koja ne priznaje institucije i demokratske legitimitete, već se hrani društvenim mrežama i konceptom izravnog vox populi načina komunikacije. Ona podrazumijeva izvansistemsko djelovanje, izvan demokratskih institucija i izvan uobičajenih procedura.

U nju se možda može svrstati Mislava Kolakušića ili Ivana Pernara, ljude koji izbore nisu dobili sudjelovanjem na javnim tv servisima ili tribinama u društvenim domovima, niti putem uobičajenih političkih stranaka. Oni su do glasova došli na drugi način. U moderno vrijeme uglavnom preko društvenih mreža, koje zaobilaze klasične medije, gdje se pothranjuju teorije zavjere i priče o fake newsu, gdje su tzv. obični građani žrtve velikih svjetskih urota, ovce za šišanje i slično. Tu caruju antivakseri, svi oni koji znanost ili klasične modele komunikacije smatraju dirigiranim, ili pak plaćenim, kanalima pod kontrolom svjetskih centara moći. Bijele kuće ili slično. Banskih dvora, ili slično.

Kojoj skupini pripada hrvatski predsjednik s karakterom? To je pitanje za milijun eura. Zoran Milanović došao je do funkcije predsjednika Republike legitimnim, demokratskim putem. Najavio je da će imati karakter i na tome pobijedio na demokratskim izborima. No, on je istovremeno i osoba koja u pitanje dovodi vlastitu funkciju šefa države, i dalje vjerujući da se predsjednik treba birati u parlamentu, a ne izravno od građana. On je vrhovni zapovjednik Oružanih snaga, ali je u sukobu s ministrom obrane, s kojim je supotpisnik u velikom dijelu odluka vezanih uz vojsku.

On je pobornik cijepljenja, ali ne i nošenja maski i COVID-potvrda. On je bio premijer u trenutku kad je Hrvatska postala punopravna članica EU-a, 2013. godine, no danas je veliki euroskeptik. On je ljevičar i liberal, ali je ujedno i suverenist. Ne želi slati hrvatske vojnike u ratove koji nisu primarno hrvatski. Ali, Ukrajina nije dio NATO-a, i tema slanja hrvatskih vojnika u potencijalni rusko-ukrajinski rat nije uopće na dnevnom redu. On je pobornik nabavke američkih oklopnih vozila Bradleyja, ali ujedno ne misli da je nužno uzeti od Amerikanaca bilo koju verziju Bradleyja. Optužuje ministra obrane u vezi s tim. On ga zove na sastanak, na razgovor, ovaj i dalje odbija – zbog slučaja Burčul otprije skoro šest mjeseci. On dobro zna da je Hrvatska članica NATO-a, ali ipak prkosi američkoj politici predsjednika Bidena, i stavlja se, barem retorički, na stranu Putina, čovjeka koji je izvršio aneksiju Krima i koji se priprema za vojni napad na Ukrajinu.

Pred vratima je treći svjetski rat, ali mi imamo politiku koja je neusklađena i nekonzistentna. Svjetski državnici se zgražaju, ali mi imamo »karakter«. Kao da članstvo u NATO-u ili EU-u ne donosi sa sobom određene obaveze. Mi smo potpisnici ugovora koji nas ni na što ne obavezuju? Pomalo čudno. Hrvatska će imati Bradleyje i Rafalee – čijom zaslugom prosuđivat će građani, ali jednako tako imamo i predsjednika koji je u zadnjih nekoliko mjeseci otprilike Francuze optužio između redaka za »podmazivanje« nabavke aviona, SAD optužio da vodi »lošu politiku«, Nizozemce da su krivi za Srebrenicu, Ukrajince da su korumpirani (valjda za razliku od Rusa), Austrijance da su im mjere »fašističke«, Mađare da su klauni i cirkusanti, građane BiH da im treba sapun, susjedne zemlje da su »čaršija« itd.

Ustavna je zadaća predsjednika Republike da »brine za redovito i usklađeno djelovanje te stabilnost državne vlasti«, no trenutačno imamo neusklađenu politiku dva brda, Pantovčaka i Banskih dvora, pri čemu naši vanjskopolitički partneri nemaju nikakvu ideju o tome koja je »prava« hrvatska državna politika i zbunjeni su, ako ne i zapanjeni, izjavama koje šef države daje, s obzirom na to da je Hrvatska dio NATO-a i EU-a i kao takva potpisala je kakve će politike zastupati. Koja je »prava« politika predsjednika Milanovića? Je li njegova agenda samo iz unutarpolitičkih razloga oponirati Vladi, ili je on zaista novootkriveni rusofil i antinatovac? I zanima li ga pritom zaista status Hrvatske na vanjskoj sceni? Zna li Milanović i sam odgovor na to pitanje?