Europska unija, nakon baš i ne tako dugog premišljanja, očito je ipak spremna učiniti ono što su mnogi smatrali nezamislivim. Namjera da se za obranu Ukrajine iskoristi ruski novac, 210 milijardi eura, zaista bi na kraju mogla predstavljati baš ono što je rekao s EU establišmentom već dugo posvađani mađarski premijer Viktor Orban. Prijelaz Rubikona. Korak nakon kojeg nema natrag. Ako se sredstva doista oduzmu Rusiji i preusmjere u obranu Ukrajine, svijet kakav poznajemo i kakav smo poznavali zadnjih 80 godina vjerojatno više neće postojati. Naravno, ne znači da će nužno izbiti nekakav treći svjetski rat, ali radi se o odluci koja korjenito mijenja pravila igre. Točno koje će posljedice nastupiti, još je uvijek teško predvidjeti. Ali povijest nas uči da koraci u nepoznato rijetko ostaju bez posljedica – osobito kada se radi o ogromnom novcu zbog kojeg uostalom i nastaju veliki svjetski ratni sukobi.

Rusija je, naravno, očekivano reagirala žestoko. Kremlj je osudio ovu odluku kao otvoren napad na njen suverenitet i kao instrument pritiska koji neće ostati bez odgovora. Očito je da Moskva to ne vidi samo kao financijski, nego i politički udarac. Poruke koje šalje signaliziraju da će eventualna konfiskacija imati dugoročne reperkusije. Namjera EU-a da iskoristi ruska sredstva, čak i u obliku uvjetovane upotrebe, već sada stavlja europski projekt u dosad neviđenu poziciju.

Unutar samog EU-a, ovo će imati dalekosežne posljedice. Procedura koja omogućuje donošenje odluke bez jednoglasnosti, u pokušaju da se izbjegne blokada pojedinih članica, stvara opasan presedan. Dugoročno, pitanje je hoće li institucije moći održati koheziju u uvjetima u kojima nacionalni interesi, strateška opreznost i političke kalkulacije postaju sve izraženiji. Pitanje povjerenja među članicama postaje ključno. Hoće li se EU moći nositi s odlukama koje možda i nadilaze njenu realnu moć? Da ne govorimo o tome kako će na sve to reagirati pojedine države koje se protive ovoj odluci. Naravno, i Mađarska i Slovačka su daleko od toga da su odlučujuće članice, ali i otvoreni sukob s njima sigurno neće pomoći stabilnosti EU-a.

A sve se to događa u trenutku kada transatlantske veze, dugogodišnji temelj europske sigurnosti i politike, pokazuju znakove ozbiljne napetosti. Amerika pod Trumpovim vodstvom dodatno zateže odnos prema Europi, pokazujući sklonost stvaranju novog međunarodnog poretka u kojem tradicionalni savezi kao da polako postaju prepreke američkim strateškim interesima. Europa se nalazi u gotovo pa neviđenoj situaciji od 1945. godine. Nema američku podršku za ono što radi, i to u trenutku kada radi možda i najradikalniji potez.

U konačnici, ono što se događa nije samo politički ili financijski manevar. To je signal da svijet ulazi u razdoblje velike neizvjesnosti, možda najveće od završetka Drugog svjetskog rata. Svaka odluka EU-a u ovom kontekstu postaje više od ekonomskog poteza. Svijet promatra, ali odgovore nitko ne može dati sa sigurnošću. Neizvjesnost je zaista potpuna.

I dok EU balansira između moralnog imperativa i političke realnosti, Donald Trump dodatno komplicira situaciju. Njegova administracija ne samo da ne pruža tradicionalnu transatlantsku podršku, već sve češće djeluje gotovo antagonistički prema Europi. Trump jasno signalizira da više ne priznaje automatizam savezništva; europski interesi i prioriteti nisu više samorazumljivi. Pritom ne skriva ambiciju da oblikuje novi međunarodni poredak u kojem dominiraju ekonomski i vojni interesu SAD-a, često na štetu dugogodišnjih partnera. Tradicionalni transatlantski okvir, oslonac koji je Europi osiguravao mir i stabilnost desetljećima, sada je u pitanju. Trumpov potez dodatno povećava neizvjesnost jer europske države više ne mogu računati na zajednički američki odgovor u krizama. U krizama kao što je ova. U takvoj situaciji, EU ne samo da preispituje vlastite granice moći i odlučivanja, već i sam smisao svojih saveza i partnerstava. Prijelaz Rubikona samo što nije napravljen, a posljedice tog poteza će tek pokazati koliko je svijet spreman za njega.