Drago Kraljević

Europska unija po njemačkom modelu

Drago Kraljević

Reuters

Reuters

Kako je moguće da je Njemačka u takvim okolnostima i s takvom arhitekturom Unije, gdje su u načelu svi »ravnopravni« i svatko ima pravo veta, stekla dominantan položaj

placeholder


Ponekad se prisjećamo riječi koje je Thomas Mann, ugledan njemački književnik i nobelovac, još 1953. godine izgovorio pred studentima u Hamburgu: »Nisam za njemačku Europu, već za europsku Njemačku«. Tijekom posljednjih 76 godina, od završetka Drugog svjetskog rata, Njemačka je doživjela nekoliko velikih preobrazbi. Od teško »bolesne« zemlje nakon rata, postala je vodeća gospodarska država EU-a, koja je istovremeno uspjela prevladati svoju nacističku prošlost. U međuvremenu se ujedinila i dala ogroman doprinos izgradnji političke i ekonomske Unije u kojoj su mnogi njezini bivši neprijatelji, postali prijatelji. Njemački kancelar Helmut Kohl, zaslužan za ujedinjenje Njemačke i nesporno velikan europske politike, imao je jasnu viziju: želio je europeizirati Njemačku. Istovremeno je bio protiv toga da se Europa germanizira. U čemu je tajna takvog uspjeha?


Mnogobrojni su razlozi zbog kojih funkcioniranje Unije, europski integracijski procesi – uključujući proširenje upravljanje pandemijskom krizom itd. – danas presudno ovise o Njemačkoj. Oni ne leže samo u činjenici što je Njemačka najmnogoljudnija i ekonomski najjača država u EU-u, već zato što projekt Unije za nju predstavlja nešto posebno. Ne smijemo zaboraviti, da su stvaranje Unije iz EEZ-a i ponovno ujedinjenje Njemačke, dva nerazdvojna događaja i procesa koji bitno ovise jedan od drugog. Pravo je pitanje: kako je moguće da je Njemačka postala vodeća sila koju danas svi slušaju u jednoj specifičnoj strukturi Unije, gdje opće prioritete EU-a utvrđuje Europsko vijeće, koje čine predsjednici vlada ili država, interese građana brane eurozastupnici u Europskom parlamentu, a globalne interese EU-a promiče Europska komisija čije članove imenuju nacionalne vlade. Istovremeno, nacionalne vlade svoje interese izravno i ravnopravno brane u Vijeću ministara EU-a.


Ne može se reći da struktura i pravila Unije u načelu nisu postavljena korektno prema svima: od Malte koja broji 500 tisuća, do Njemačke koja ima 82 milijuna stanovnika. Kako je moguće da je Njemačka u takvom okolnostima i s takvim arhitekturom Unije, gdje su u načelu svi »ravnopravni« i svatko ima pravo veta, stekla dominantan položaj? Ima li u toj vodećoj ulozi Njemačke, možda još nečega, osim puke želje da ostvari isključivo ono što joj gospodarski najbolje odgovara? Svakako ima. Zanimljivo da Njemačka i nakon izlaska Velike Britanije iz EU-a, još uvijek ne predlaže nikakve ozbiljnije reforme koje bi narušile postojeći projekt Unije u kojemu ona izvrsno funkcionira. Paul Levar, bivši veleposlanik Velike Britanije u Berlinu, svojedobno je predstavio jednu izvanredno kvalitetnu analizu odnosa između EU-a i Njemačke (»Kako Berlin vlada Europom«, 2018.). On tvrdi da Njemačka u Uniji ima najveće koristi od eura i jedinstvenog europskog tržišta. Istovremeno, Njemačka je tijekom proteklih godina uspjela osigurati da njezina pravila i standarde prihvate svi: Europsko vijeće, Parlament EU-a, Vijeće ministara EU-a i Komisija. Time je politika Unije postupno modelirana po mjeri Njemačke. Njemačka je pritom svjesna da će Europa u 2050. godini, predstavljati samo 7 posto svjetske populacije, a europski BDP će u svijetu tada iznositi samo 10 posto. O tome, na žalost, mnoge članice EU-a uopće ne razmišljaju. Jürgen Habermas, ugledni njemački sociolog svjetskog formata, svojedobno je izjavio: »U koncert svjetskih sila poput SAD-a, Kine, Rusije, Brazila i Indije, demografska kriza gura Europu mikro-nacija na margine povijesti, lišavajući je tako bilo kakve sposobnosti za intervencijom.«




Što se u međuvremenu dogodilo s ostalim članicama EU-a poput Hrvatske? One i dalje prihvaćaju njemački model kao jedinu platformu na kojoj funkcionira Unija. Neke članice EU-a poput Mađarske i Poljske u posljednje vrijeme takav model dovode u pitanje, ali ne nude ništa novog osim suverenizma. Moramo iskreno priznati, Njemačka nije kriva što su njezini standardi postali europski. Problem je u tome što ostale članice Unije nisu u stanju ponuditi ništa bolje. Slično je i s financijama. Da su pojedine članice Unije upravljale svojim financijama, koliko toliko odgovorno i uspješno kao Njemačka, danas ne bi bile u tako velikim problemima, bez kvalitetne nacionalne proizvodnje, izvoza, niskog zaduženja i slično.


No, kada je riječ o funkcioniranju Unije, bitno je spomenuti još jedan aspekt o kojemu se nedovoljno raspravlja. Za Njemačku, s obzirom na njezinu nacističku prošlost, prošlost nije bitna. Ona veoma dobro shvaća da nacistička prošlost za nju ne može biti poticaj i inspiracija za razvoj demokratske, suvremene i gospodarski uspješne Njemačke. Obnova Njemačke koja je započela nakon 1945. godine, poslije katarze koja je pomogla Nijemcima da shvate uzroke i posljedice nacizma – to zadivljujuće odbacivanje »sramotne« prošlosti, danas na žalost nije prisutno u nekim državama članicama EU-a. Umjesto da se okrenu 21. stoljeću, one još uvijek nisu stekle dovoljno pameti i mudrosti da zaborave na svoje bivše zločinačke i diktatorske režime – satelite nacističkog Trećeg Reicha. Nijemci danas veoma dobro znaju kako treba postupati s nacističkom ideologijom i nacističkim simbolima. To ne znači da se oni zbog toga osjećaju manje Nijemci. Sve to posljedično utječe, kako ističe veleposlanik Levar u svojoj knjizi, da Nijemci gledaju na Uniju kao na dio vlastitog političkog projekta. Jamstvo stabilnosti EU-a od samoga početka formiranja zajednice, bitno je ovisilo i danas ovisi, od njemačko-francuskih odnosa. Bez tog saveza (nekada najljućih neprijatelja) na sjednicama Europskog vijeća, Komisije, Vijeća EU-a i Parlamenta, bilo bi gotovo nemoguće donositi važne odluke od značaja za zajednicu. Istraživanje »EU Coalition Explorer« (2020.) također otkriva ogromnu važnost njemačko-francuskih odnosa unutar EU-a. Njihovi bilateralni dogovori izravno utječu na dnevne redove najvažnijih tijela EU-a. U takvim okolnostima, potrebno je prisjetiti se događaja na relaciji Njemačka-SAD. Koliko god Njemačkoj ne odgovaraju američke kritike, primjerice u pogledu daljnje izgradnje Sjevernog toka 2 – plinovoda s Rusijom, ne smijemo zaboraviti da je SAD pružio važnu podršku ujedinjenju Njemačke 1990-ih godina.


Danas, kada razgovaramo o projektu EU-a, treba znati da je EU pomogla Njemačkoj da ostvari ogromne gospodarske beneficije u okviru jedinstvenog europskog tržišta. Unija je također pomogla da Njemačka pobjegne od svoje prošlosti, kako bi pronašla novi suvremen demokratski politički okvir za budućnost u kojemu može postati još značajnija i moćnija, ali ne na nacionalistički način. Nijemci se u tom pogledu drže jasnog principa: o čemu se ne možemo dogovoriti, o tome treba šutjeti. Stoga, kada danas slušamo ocjene, komentare i kritike, koje često s pravom prozivaju loše politike Unije, moramo znati tko u Uniji vodi glavnu riječ.



Sada se Njemačka priprema za savezne parlamenta
rne izbore koji će se održati 27. rujna ove godine. Prema nekim anketama, očekuje se da će vjerojatno doći do promjene vlasti. Njemački narod nije za autoritarnu vlast koja se posebice danas ispoljava u pandemijskoj krizi, niti želi imati nedemokratsku EU. Koliko god Nijemcima odgovara Unija kao projekt u kojemu oni izvrsno ostvaruju svoje nacionalne interese, nije im svejedno hoće li Unija funkcionirati kao demokratski, ili autoritarni projekt. Ostaje nam vidjeti hoće li očekivane promjene na vrhu u najmoćnijoj i najutjecajnijoj državi članici EU-a najesen donijeti pozitivne promjene u korist Njemačke i EU-a.