Od Drugog svjetskog rata europske zemlje nisu bile u poziciji da donesu ovako dalekosežne odluku bez Amerike. Da stvar bude gora, ne samo bez, nego lako moguće i protiv volje Amerike. Riječ je naravno o tome hoće li EU danas odlučiti praktički oduzeti Rusiji 210 milijardi eura i pokloniti ih Ukrajini. Dakle, Amerika je gotovo pa otvoreno protiv, a Rusija prijeti dalekosežnim posljedicama ako joj se oduzme novac.

Uz ovu već ionako prilično kompliciranu situaciju bez presedana u zadnjih 80 godina, postoji dodatni problem. Opasnost, naime, postoji i od dublje podjele unutar samog EU-a. Nije Mađarska, čini se, baš tako usamljena u protivljenju odluci o korištenju ruskih sredstava. Viktor Orban samo se najviše javno izložio, pokušavajući se prikazati kao najrazumniji europski političar pred parlamentarne izbore koji ga očekuju u proljeće sljedeće godine. Ozbiljne rezerve čini se imaju i Slovačka i Češka, a moguće i još neke zemlje, među kojima je navodno najveća Italija. Ako EU donese odluku preglasavanjem, odnosno ako promijeni način njenog izglasavanja odbacivanjem jednoglasnog odlučivanja o ovako važnoj stvari, sve će to imati lako moguće dugoročne posljedice za njeno buduće odlučivanje.

Uglavnom, cijeli projekt stvaranja EU-a danas će biti pred dosad najvećim izazovom. Kako će on biti riješen i način na koji će se to postići, ne samo da bi mogao odrediti kako će u sljedećem srednjoročnom razdoblju EU izgledati, nego hoće li uopće nastaviti postojati onakav kakav je danas.

Otkako je započeo rat u Ukrajini, svijet se okrenuo na glavu. Potpuno i čini se nepovratno. Jedina dilema je što možda u tome je li to okretanje na glavu samo ono što se vidi javno, a stvari se događaju baš onako kako su se uvijek događale. Veliki se međusobno tuku i pokušavaju na razne načine, više ili manje simpatične, na svoju stranu privući manje zemlje i stvoriti privid zajedničkih ciljeva. Ako je nešto dobro Trump donio u svjetsku politiku, jest to da ju je do kraja razgolitio i pokazao kakva ona jest i kakva je uvijek bila.

Velika neizvjesnost vlada i oko toga kako će se razvijati i na što će sličiti budući odnosi Europe i Amerike. Istina, malo su čudne neke reakcije iz Europe. Recimo aktualni njemački kancelar ima prilično tvrdo stajalište prema aktualnoj američkoj administraciji. A prije samo četiri godine njegov je prethodnik na ovoj funkciji stajao mirno gledajući u pod dok je Joe Biden u Ovalnom uredu govorio o tome kako Amerika ne isključuje mogućnost da uništi Sjeverni tok. Projekt u koji je Njemačka uložila stotine milijardi eura. Kada je Sjeverni tok 2 dignut u zrak, Njemačka se baš nije pretrgla tragajući za počiniteljima. Sada Friedrich Merz razgovara s Donaldom Trumpom malo je reći na ravnoj nozi. Pred budućim povjesničarima velik je zadatak da objasne ove i slične događaje kojima smo svjedoci zadnjih godina.

Uglavnom, bila bi velika tragedija za sve nas da se EU destabilizira ili da se ne daj Bože počne urušavati. Kakav bio da bio trenutni europski poredak baziran na EU-u i kakav god on bio, ipak jamči stabilnost Starog kontinenta. I drži ga još uvijek u statusu najboljeg mjesta za život na cijeloj zemaljskoj kugli. Pred čelnicima EU-a težak je zadatak da tu strukturu očuvaju i da je ne dovedu u pitanje. Ne bi bila nimalo patetična tvrdnja da im povijest nikada ne bi oprostila urušavanje EU-a. Za nadati se da će biti dosta pameti, razuma, razboritosti i umjerenosti na svim stranama kada će se donositi odluka o ruskim milijardama. Da će toga biti i kod jastrebova koji bi rado ratovali s Rusijom do zadnjeg Ukrajinca, kod onih umjerenijih, ali i kod Orbana i Fica koji igraju neku svoju igru, ali čije bi zemlje također bile pogođene destabilizacijom i slabljenjem EU-a.

Kada se komentira europska politika, često se navodi da joj silno nedostaju političari od formata kakvi su bili Churchill, De Gaulle i Adenauer. Kakvi su uostalom bili i Kohl, Chirac i neki iz njihove generacije. Kakvi će pred poviješću ispasti Macron, Starmer i Merz, mogli bismo saznati možda i prije nego to očekujemo. Većina analitičara od njih ne očekuje previše. Ali stara je izreka da je najbolja pozicija u politici biti podcijenjen.