Vrijeme je prebrojavanja u SDP-u. Tko je za koga. Linića ili Milanovića. Sve će biti jasnije nakon 25. svibnja, dana euro-izbora i Dana mladosti, kojeg više nema. Iako nema ni sleta na stadionu JNA, neki su davno zaboravljeni običaji ostali. Mentalitet jednoumlja i nedodirljivog kulta narodnih (stranačkih) vođa poveznica je između prošlosti i sadašnjosti. Pitanje je kome se prikloniti. Više nema štafete, koju će omladinac s kapom, maramom i zvijezdom petokrakom odnijeti voljenom drugu Titu na dar nakon što je ova, iz ruke u ruku, mjesecima putovala diljem lijepe SFR Jugoslavije. Ali i dalje ima nedodirljivih vođa, koji svoje štafete čekaju. Kao da su predsjednici Socijalističkog saveza omladine Jugoslavije. Moraju im biti uručene. Pitanje je tek ide li štafeta i ove godine u ruke neprikosnovenom šefu SDP-a Zoranu Milanoviću ili ne. 

Linić će progovoriti nakon 25. svibnja. Kaže da ne želi ugroziti šanse stranci na izborima. Ali je svejedno u medije procurilo njegovo pismo premijeru u kojem tvrdi da ga ovaj lažno optužuje. Premijer Milanović po tko zna koji put nije imao snage i odlučnosti problem presjeći u začetku, pa Linića odmah smijeniti zbog sukoba interesa njegova pomoćnika Branka Šegona. Iako mu je ovaj već tada odbio poslušnost i iako već tada nije bilo normalne komunikacije ni suradnje između premijera i ministra financija. Stvorio je pat-poziciju u Vladi i stranci. 

Umjesto bilo kakvog rješenja cijeli je SDP unisono stao iza zaključka da će se do Dana mladosti prepucavati unutar četiri zida. Nakon očekivano lošeg rezultata na izborima, stvari se neće nimalo promijeniti. SDP-ovci se nakon euro-izbora namjeravaju nastaviti baviti sami sobom, iako imaju ogromnu odgovornost na leđima i veliki teret vođenja Hrvatske u jednoj izuzetno teškoj situaciji. Nema naznaka da će se skupiti i vidjeti postoji li barem neko predizborno obećanje koje mogu ispuniti. Razmisliti kako osvježiti mrtvi Plan 21. Ili predložiti nove mjere za oporavak gospodarstva u zemlji koja je zapela na repu najgorih u Europskoj uniji. Nema ni govora da bi se mogao aneksirati novi i sadržajno kvalitetniji koalicijski ugovor s partnerima u Vladi u kojem bi se utvrdila politika do kraja mandata. Milanović za promjene nema snage ni ideje, niti ih ima s kim provesti. 

Situacija podsjeća na vrijeme misteriozne abdikacije premijera Ive Sanadera kada su se HDZ-ovci sustavno bavili sami sobom i trabunjali o tome kako krize ima u svijetu, ali nema u Hrvatskoj. Sanader je sam sebi uskratio štafetu, iznenada je abdicirao i faraonski odredio nasljednicu u liku i djelu Jadranke Kosor. Ni tada nije bilo važno što Hrvatska tone, a tadašnja Vlada doslovno zatvara oči pred zabrinjavajućim valom recesije kojoj se ni danas ne vidi kraj. Nije bilo ni razuma ni odgovornosti od ekipe koja je potrošila još godinu i pol mandata, a da baš ništa nije ni pokušala mijenjati. Kao što se danas događa u SDP-u, kojem također ostaje još godina i pol mandata bez ikakve jasne ideje što bi s njim učinili. Obje stranke jučer i danas funkcioniraju na praktično apsolutističkim ovlastima predsjednika ili predsjednice. Sve drugo je manje važno, pa tako i odgovornost za upravljanje Hrvatskom ostaje sporedna. 

Tu ulizivačku štafetu neki bi SDP-ovci danas najrađe krišom bacili u prvi jarak, zakopali je pod debelim slojem zemlje i lišća, samo da ne misle kome će je na kraju uručiti. Milanoviću, Liniću, Piculi, Komadini ili nekom petom. Dobar je primjer Željka Jovanovića, koji podržava premijera i sprda se s Linićem, a cijelu priču naziva win-win situacijom, jer se premijer riješio ministra s kojim nije mogao surađivati, a Sabor dobio izuzetno pojačanje u obliku prekaljenog borca Slavka Linića, koji za Vladu nije dobar, ali je za Sabor nikad bolji. Što je u tome win-win, osim očuvanja vlastite pozicije, zna samo Jovanović. Ali treba pretpostaviti da će se SDP-ova većina prikloniti njegovim opservacijama. Milanović je još uvijek legalno izabrani predsjednik SDP-a i premijer. Još će mu jednu štafetu uručiti za Dan mladosti. A ono što se ima događati poslije toga bit će ponavljanje povijesti. Jednako kao i HDZ-u u mandatu Jadranke Kosor bit će im najvažnije ostati do kraja na vlasti. Pod bilo koju cijenu. Za Hrvatsku i sve njezine građane.