Žaloban je posao pisati o ukidanju poticaja za nezaposlene, a ne vidjeti istinu. I biti među onima koji su nesposobni sagledati odgovor na vječito pitanje što je bilo prije. Kokoš ili jaje? Biti dio onih radnika u medijima, koje je premijer Zoran Milanović okrivio za naopaku interpretaciju te nesretne vijesti, jer je njemu kristalno jasno da se poticaji za nezaposlene ne ukidaju, iako i sam priznaje da ih više nema. A to je moguće, jer je istina rastezljiva poput elastične gume, do te mjere da je crno u stvari bijelo, a sunce sija usred beskrajne noći. Doduše, samo na Markovu trgu. Jer doista je smanjeno izdvajanje za 177 milijuna kuna Zavodu za zapošljavanje. Brojka od 19.000 mladih, koji su dobili priliku ući u svijet rada, neko se vrijeme doista neće povećavati. Onih 380.000 ljudi s burze sada ima još manje nade da bi mogli dočekati radno mjesto. Ali to nije važno, jer premijer poručuje da je to samo odgoda. Mali time-out. Ništa vrijedno spomena. Obična zabluda. Zločesta konstrukcija. Njemu je sve u redu, sjajno, nikad bolje.

   Ako uzmemo u obzir da premijer ne laže, već samo vješto izbjegava istinu, mirne duše treba zaključiti kako sve te novce za poticaje Vlada može komotno isplatiti sama sebi. Ministri bi se obogatili na brzinu, tako da ne moraju ni najmanje brinuti ako izgube naredne parlamentarne izbore i ostanu bez fotelja. Tih 1.600 kuna naknade za fiktivno zapošljavanje mladih valja dodijeliti onima koji poticaje nisu ukinuli. Kad su već čuda moguća, pa poticaji postoje, iako ih činjenično nema, državni proračun tom dodatnom naknadom vladajućima ne bi bio oštećen niti za jednu jedinu lipu. I premijer pod hitno treba zajedno s Mirandom Mrsićem krenuti do prvog zavoda za (ne)zapošljavanje i pravično uzeti svoje. Nisu više u cvijetu mladosti, nisu ni pretjerano perspektivni poslodavcima, ali su zreli za virtualnu financijsku dotaciju, koju su dosad nepravedno i neodgovorno dijelili mladima kako bi prvi put u životu počeli raditi.

   I tu politički spinovi ne prestaju. Doista je točna tvrdnja premijera da su mnogi dočekali s kritikom uvođenje mjere poticaja zapošljavanja prije dvije godine. Ali ne zato što je itko imalo normalan smatrao da im pomoć ne treba pružiti, već zato što je ta mjera bila mala i nedostatna u odnosu na ozbiljnost problema. Mladog čovjeka bez posla se objektivno podcjenjivalo s tih 1.600 kuna mjesečne plaće u trajanju od godine dana nakon čega nije bilo garancije da će doista dobiti posao. Od toga se živjeti ne može, riječ je o malo solidnijem džeparcu. Međutim, urušavanje gospodarstva nekontrolirano se nastavilo, BDP je sustavno zapeo u minusima, a državni proračun u nebrojenim rebalansima, pa je bijeda u Hrvatskoj narasla u tolikoj mjeri da su Mrsićevi zaposlenici u tome morali vidjeti kakvu-takvu nadu i priliku. Kad već, rame uz rame s Grčkom, predvodimo cijelu Europsku uniju po stopi nezaposlenosti mladih.

   Danas Milanović kaže kako je to jedna od najboljih i najuspješnijih mjera Vlade, dodaje kako je čak 60 posto korisnika kasnije doista našlo posao, pa pronalazi mjesta za izrugivanje svima, koji su jučer kritizirali uvođenje poticaja, a danas kukaju i pljuju zbog njihova ukidanja, koje se nije ni dogodilo. Pritom neće reći ni jednu jedinu riječ o tome da upravo hrvatska Vlada snosi najveću odgovornost što na vrijeme nisu povučena europska sredstva s kojima će se poticaji nastaviti, vjerojatno na jesen. Istina je da svoj posao nisu odradili. Kvalitetno i na vrijeme. Europski novac iz programa »Garancija za mlade« Hrvatskoj se ne isplaćuje, jer Vlada nije na vrijeme dobila dozvolu za rad sa strukturnim fondovima EU-a. Branko Grčić i njegov softverski program nisu valjali, pa su i novci virtualni. Zbog toga će posljedice na svojoj koži osjećati upravo mladi, koji čuče na biroima u nadi da će sutra ipak doći do posla, makar bio u pitanju minimalac.

   Njima je malo teže objasniti da je sve u redu. Da na Markovu trgu žive mađioničari što ponekad znaju izvući zeca iz šešira i stvoriti iluziju o vlastitoj sposobnosti. Hrvatska Vlada je tu neobično aktivna. Umjesto zečeva u šešir su ovaj put stavili nekoliko stotina milijuna kuna i u trenu učinili da pare nestanu. Trik je u tome da će ih vratiti na jesen. Čim ih dobiju od Europske unije. Tada bismo svi skupa trebali zapljeskati i shvatiti da je Zoran Milanović veći iluzionist od čuvenog Davida Copperfielda, koji je davnih dana prošao tijelom kroz Kineski zid. I izašao živ i zdrav na drugu stranu. Po uzoru na komplicirani softver Branka Grčića.