Kakav je to užas. Ta šokantna količina bezobzirnosti i brutalnosti u odurnom prikazivanju mrtvog tijela bivšeg vladara Libije, Moamera Gadafija.

Malo vrijede licemjerna upozorenja o uznemirujućim prizorima i fotografijama koje će uslijediti na raznim televizijama, još manje u novinama, jer tu nikakvog upozorenja nema niti bi moglo pomoći.

Možete ležerno uz kavicu listati novine sve dok vam lice ne zaguši okrvavljena glava začinjena komadićima mozga u krupnom planu. Televizijski kadrovi su još strahotniji, kombiniraju prizore mase, kadrove iz državničkog života i čistu patologiju iživljavanja nad mrtvim tijelom kakvo nije zabilježeno u bližoj prošlosti tzv. uglednih, demokratskih i prozapadnih svjetskih medija.

Sve to događalo se danima u udarnim tv terminima, između sedam i osam navečer kada je uobičajeno vrijeme za poneki crtani film prije odlaska najmlađih na spavanje. Mogli ste pokušati, ali sumnjam da ste prošlog tjedna uspjeli potpuno zaštititi vaše dijete od prizora leša pukovnika Gadafija.   

Opravdanje za tu bestijalnost ne može se tražiti u zločinačkoj prirodi Gadafijevog režima, iako je pukovnik koji se nikada nije prozvao generalom ili maršalom, uistinu bio diktator. Vladao je Libijom 40 godina, gušio pobune i pokušaje svrgavanja, vodio više ratova, prošao faze od omraženosti i neprihvatljivosti do poželjnog partnera za mnoge državnike iz najmoćnijih zemalja svijeta.

Njegova globalna rehabilitacija počela je 1997. godine posjetom Nelsona Mendele nakon čega su uslijedili i mnogi drugi.

Još 2004. Tony Blair bio je prvi zapadni lider koji je posjetio Libiju i pukovnika Gadafija kao novog važnog saveznika u borbi protiv terorizma. Uslijedilo je otopljavanje američko-libijskih odnosa uz posredovanje dobrog pukovnikovog prijatelja, talijanskog premijera Silvija Berlusconija.

Pukovnik je inače bio i zaljubljenik u nogomet, pa je onako uzgred kupio i manji vlasnički paket u Juventusu. Nitko tada nije spominjao ni diktatora ni njegove zločine, nije bilo govora o likvidacijama protivnika, raskalašenom i perverznom životu obitelji Gadafi, ništa od svega toga nije postojalo.

Da nije bilo narodne pobune u Libiji pukovnik bi izvjesno i dan danas bio utjecajni državnik i važan partner, a ne lešina koju razvlače u elitnom terminu televizijskih i radijskih emisija, na naslovnicama portala i novina.

Slučaj Gadafi pokazuje da najutjecajniji i najmasovniji svjetski mediji gube svaki dodir sa osnovnim pojmovima etike, humanosti i profesionalnosti.

Nešto slično nedavno je viđeno na slučaju masakra u Oslu i otoku Utoya nakon kojih je izvještavanje o zločinu preraslo u stvaranje mita o jednom poremećenom psihopatu i ubojici. Njegov manifest je objavljen, njegove misli o vjerskoj mržnji garnirane s teorijom o navodnoj mreži sljedbenika po Europi, citirane su poruke s Interneta, preferencije pri izboru oružja, sve je opisano do detalja kao da je potrebno ostaviti putokaz za nekog narednog luđaka, koji bi sutra mogao krenuti stopama norveškog krvnika.

Usput, poslana je i poruka da će svaki budući manijakalni ubojica sigurno postati globalno poznat i naći se u centru pažnje svjetske javnosti.

Priča o Gadafiju polako jenjava bez da itko nalazi potrebnim pobuniti se protiv morbidnog medijskog terora. Iako je objavljen prije pedeset godina jedan citat iz romana “Pukovniku nema tko da piše”, čija se radnja odvija u Kolumbiji, puno govori o stanju današnjih medija.    

“Otkad je uvedena cenzura, novine jedino donose vijesti iz Europe. Bit će najbolje da Europljani dođu k nama, a mi odemo u Europu. Tako će svi znati što im se dogada kod kuće.”

Ima i drugih sličnosti. Roman velikog južnoameričkog književnika Gabriela Garcie Marqueza govori o anonimnom čovjeku koji sa suprugom živi u krajnjoj bijedi. On je pukovnik iz posljednjeg građanskog rata, koji je sve podredio čekanju. Zadnjih petnaest godina života čekao je pismo u kojem je konačno trebao dobiti veteransku vojnu mirovinu.

Taj bezimeni Marquezov pukovnik tako je odlazio svakog tjedna u poštu čekati pismo koje neće doći. Ostao je zaboravljen od svih, jednako kao što je danas zaboravljeno da je ovaj libijski pukovnik ujedno i čovjek.

Pukovniku nema tko da piše. Da ima trebalo bi napisati:

– Pustite ga da umre. Neka mu ostane barem mrvica dostojanstva u smrti. Pustite i sve nas da to više ne moramo gledati. Njegovi zločini nisu na našoj savjesti. On je nečiji suprug, otac i djed. I zato, pustite ga da umre.