Sluša to čovjek i ne može vjerovati. Nije problem što je Dinamo izgubio, čak ni to što ga je Ajax rasturio i napravio smiješnim na terenu. Dogodi se, u sportu je sve moguće, a Liga prvaka nudi nikad jaču konkurenciju.

Neizdržljivo je prodavanje magle prije i poslije utakmica. Nakon Reala to je bilo čudo. Odlična igra i otpor, jedna prilika Rukavine i satisfakcija da je Real dobio minimalno. Otišli su onda ljudi osokoljeni u Lyon pokazati pravo lice i igrati na pobjedu. Veleumni trener Jurčić najavljivao je ravnopravnu borbu, napad od prve minute, ali se u stvari Lyon na terenu razgoropadio i zahvaljući lošoj sreći, slaboj realizaciji i dobrom Kelavi, pobijedio sa samo tri razlike. Opet, priča poslije utakmice nije bila o nekim problemima u igri, manjku kvalitete, lošoj taktici… Ma kakvi.  Razvlačila se verzija o Dinamovim šansama u drugom poluvremenu, iako je u stvari bila riječ o nekoliko udaraca iz polušansi u trenutku kad je Dinamo već bio duboko glavom ispod vode. Ispalo je da niti to nije važno, pa se opet krenulo pumpati, jer je ionako tek trebala stići prava ovca za šišanje. Ajax. Jedna nedorasla nizozemska ekipa, koja, eto, nije pobijedila već šest utakmica, a zadnji im je tamo neki Alkmaar zabio dva komada. I onda se dogodi ovo.

Tko je gledao zna što je bilo. Ali tko je slušao Jurčića poslije utakmice ništa mu nije jasno. Zadnje Mamićevo čudo od trenera je zadovoljno. Kaže, problem je u realizaciji, jer njegovi dečki nisu zabili, inače bi sve bilo drugačije. I ne vidi on da je i Ajax imao problem u realizaciji, jer je inače rezultat realno trebao biti 10:2. Ništa ga ne smeta, najmanje skandiranje s tribina nakon što je u rezultatskom minusu uveo defanzivnog veznog umjesto napadača.

Jurčić već danima u Maksimiru vodi vlastitu ordinaciju u kojoj je direktor klinike, glavni primarijus i vlasnik neizbježni Zdravko Mamić, koji vlastitu megalomaniju odnedavno otvoreno širi i na reprezentaciju, gdje jedan dan mijenja izbornika, sutra ga na poluvremenu tekme na Kantridi ipak ostavlja na funkciji, tek da bi dan poslije u novinama sam počeo slagati najbolju formaciju za Tursku u kojoj obavezno treba naći mjesta za Sammira i Badelja, igrače kojih nije bilo vidjeti na terenu u ponižavajućem srazu s Ajaxom.

Mamić, pravi gospodar hrvatskog nogometa sve sam najbolje zna. On sam skuplja 4 milijuna eura za bonuse i premije igračima koji su izgubili od Zadra u vrijeme dok drugi nemaju za kruh i mlijeko. On daje 600.000 eura godišnjeg ugovora Badelju, on smišlja najbolju taktiku, on najskuplje prodaje igrače, on drži govore u svlačionici koje mora slušati i trener, on je važniji od navijača, on stoji iza Markovića, on će sutra upravljati Šukerom kad ovaj naslijedi Markovića, on određuje tko i kako sudi, on lupa šakom u stol kad zatreba, on vrišti protiv razbojnika i mučke đubradi, on svakih nekoliko mjeseci pronalazi nove neprijatelje i onda im javno poručuje da se napuše kur… On je lice i naličje, prošlost, sadašnjost i budućnost hrvatskog nogometa, jer sve prolazi samo je Mamić vječan.

Baš bi zbog toga bilo lijepo da Rijeka nešto napravi u Maksimiru. Jest da šanse nisu velike, ali barem u sportu nade mora biti. Riječani jesu dvadeset puta slabije plaćeni, ali sigurno nisu dvadeset puta lošiji. Nek Jurčić izgubi i dobije pedalu u subotu navečer, a Mamić potraži novog pijuna na klupi. Valjda će jednog dana i njegova ordinacija u Maksimiru biti zatvorena, a odnosi u hrvatskom nogometu postati bar malo pošteniji, ravnopravniji i neizvjesniji. Na radost onih tisuća ljudi koji vole nogomet i ne bi zbog toga trebali biti pacijenti.