Živjeti u stripu značilo je živjeti u mašti i tek u nekim poznijim godinama čovjek shvati da taj život uopće nije bio loš. Bilo je tako normalno i prirodno putovati po kontinentima, raznim svjetovima i planetima, boriti se za pravdu i pobjeđivati uvijek iznova prolazeći kroz raznorazne muke i prepreke, pritom razotkrivajući dotad neobjašnjive misterije.
Tako mi svih doboša Darkvuda, davno je to bilo. Baš nije fer da se stripovi danas tako rijetko spominju. Da ostaju zaboravljeni u vremenu Interneta, igrica, televizije za sve i svakoga, nepravdeno prepušteni zaboravu. Kad bi svatko pokušao odgovoriti na pitanje kako, kada i gdje je naučio čitati teško da bi većina odgovora bila da se to dogodilo u školi u prvom osnovne.
Svaka čast školskoj lektiri, ali bolje od bilo koje razrednice čitanju su učili Blek, Zagor i Alan Ford, barem je tako bilo u mom slučaju.
Vijest o smrti Sergia Bonellia tvorca Zagora, Mister Noa, Dylana Doga i brojnih drugih nezaboravnih likova i stripova samo je povod za razglednicu iz prošlosti, davnih osamdesetih kad je tako važno bilo nažicati onih deset dinara i otrčati do kioska. Zašto je to bilo važno?
Živjeti u stripu značilo je živjeti u mašti i tek u nekim poznijim godinama čovjek shvati da taj život uopće nije bio loš. Bilo je tako normalno i prirodno putovati po kontinentima, raznim svjetovima i planetima, boriti se za pravdu i pobjeđivati uvijek iznova prolazeći kroz raznorazne muke i prepreke, pritom razotkrivajući dotad neobjašnjive misterije.
Sve je počelo onim što se naziva Zlatna serija i Lunov magnus strip. Baš u toj Zlatnoj seriji dominirao je brojnošću avantura spomenuti Zagor Tenej, čudni čovjek iz mračne šume Darkvuda, duh sa sjekirom, prijatelj indijanaca, pola kauboj, a pola tarzan, čovjek mit čija arhaična sjekira na crtežima uvijek pravilno leti i savršeno pogađa cilj.
Na kraju se pokazalo da ta nadnaravna preciznost uopće ne odgovara stvarnosti, što je znanstveno dokazao moj prijatelj iz djetinjstva, koji je proveo nekoliko godina uzaludno pokušavajući vezati kamen na štap, izraditi Zagorovu sjekiru i pogoditi njome bilo koga ili bilo što. Toliko je rijetko uspijevalo da je na kraju morao odustati, nije bilo ni upola zabavno kao u stripu.
Tih godina u Zlatnoj seriji je Zagoru društvo pratio ozbiljni pravednik Tex Viler, pa onda i kapetan Miki, revolveraš dječjeg lica koji u salunu uvijek naručuje mlijeko, a društvo mu prave dvije kronične ispičuture Smuk i Salaso, kojima nije toliko drag viski, već rum, piće pravih kronera i mornara za koje čovjek tek kasnije sazna da ga najčešće koriste domaćice za spravljanje kolača.
Mister No je došao nešto kasnije, junak koji želi zaboraviti vlastitu prošlost, živi između Manausa i Belema, dobro poznaje džunglu i pilot je na svom Piperu.
I inače su od glavnih protagonista, kojima je u pravilu pripalo da budu najjači i najhrabriji, često simpatičniji bili tzv. sporedni likovi, pratioci, pošteni i odani ljudi, koji uvijek imaju i poneku ljudsku slabost.
Kao don Ciko Felipe Kajetano Lopez Martinez Gonzales ili jednostavno Čiko, debeljuškasti izjelica čiji je smisao života pronaći najkraći put do nekog srnećeg buta, sušene govedine ili sejednostavno zavući u tuđe spremište s hranom i tamo ostati dok sve ne potamani. Uz prethodnu najavu:
U Lunovom magnus stripu Veliki Blek je u vječnoj misiji protiv Crvenih mundira uz sebe imao profesora Okultisa i Rodija, a Kit Teler Frenkija Belevena, čovjeka sklonom čašici s nenormalno dugim brkovima. Nešto manje je brojeva pripalo Karabini Slimu, Kenu Parkeru i pinkertonovom agentu Džudasu, drugačijem junaku zbog otuđenosti i dvojbenog morala.
Bilo bi nepravedno zanemariti Stripoteku, koja je na nešto drugačiji način postala kultna za svakog prosječnog ljubitelja stripa promovirajući doista brojne, raznovrsne i vječne junake. Neki su kao Modesty Blaise, Fantom, srednjevjekovni vitez Princ Valiant, Supermen, Flash Gordon ili Iznogud dobili svoje filmove, neki su ga kao Tarzan već i imali, a mnogi su živjeli samo u Stripoteci.
Meksički kauboj Cisko Kid, mađioničar Mandrak u crnom fraku s pomoćnikom Lotharom, piloti Tangi i Laverdir, Rahan – lovac iz doba dinosaura, Hogar strašni – viking koji se boji samo žene, duhovita porodica Tarana, Bob Moran, Rip Kirby, Riđobradi, Krcko, Gaston i mnogi drugi. Dva su bila toliko popularna da su dobila posebnu ediciju, jednu od prvih u koloru.
Prvi je bio Asteriks o malom selu u Galiji kojeg Rimljani nikako ne mogu osvojiti, a drugi Talični Tom, danas poznatiji kao Lucky Luke, koji ni približno nije bio duhovit kao braća Dalton kod kojih je glupost rasla proporcionalno s visinom sve do najvišeg i uvijek najgladnijeg Averela.
Dylan Dog i Marti Misterija su došli nešto kasnije i također imaju brojne poklonike. Ipak, najpopularniji mnogima će zauvijek ostati Alan Ford, koji s godinama postaje sve bolji i čovjek mu se uvijek može iznova vraćati, jer uvijek iznova u stvarnosti može prepoznati nekog novog junaka koji krade siromašnima da bi dao bogatima kao Superhik, Debelog šefa koji je promoviran isključivo zbog gluposti i lijenosti ili Jeremiju koji blagostanje mjeri u količini odobrenih lijekova na recept.
Nabrojati sve bilo bi nemoguće, pa se zato još malo valja vratiti Zagoru, koji je kao i mnogi drugi junaci nastavio živjeti u svom digitalnom izdanju, na nekim forumima ljubitelja stripova, iako će se većina i danas zakleti kako se čitanje na webu jednostavno ne može usporediti s držanjem pravog, često već pohabanog stripa u ruci.
Valja podsjetiti na poneki citat, recimo onaj iz epizode “Horde zla” po kojoj su poslije dobili ime navijači FK Sarajeva.
Kritičari Zagora inače često sumnjaju u njegovu spolnu orijentaciju. Razumljivo, živjeti u kolibi usred močvare sa jedinim i muškim prijateljem daje razloga za svakakve interpretacije, kao i citat iz istog broja, rečenicu koju Zagor izgovara tješeći Čika nakon što zapadne u nevolju i bude zatvoren u ćeliju.
– Strpi se, Čiko. Ako ništa drugo, postigli smo da ležimo jedan pored drugog.
Na kraju svega Duh sa sjekirom dobiva i svoju trash ekranizaciju, film “Zagor – Poglavica bez plemena” u trajanju od nekih 50-tak minuta, snimljen 2005. godine negdje u Vojvodini.
U njemu je teško procijeniti gdje počinje kreativnost, a završava ludost autora, nekolicine okorjelih fanova koji su odjeveni u kostime Zagora i Čika video kamerom snimali vlastite pothvate na nekim vojvođanskim livadama i šumama. Između ostalog postoji i prizor Zagora kako jaše na pravom konju. Traje to par minuta uz muziku pokradenu iz nijemih filmova Charlie Chaplina sve dok junak ne stigne do ruba šume i kaže sebi u bradu kako dalje mora pješke, jer je šuma pregusta. Rastaje se od konja uz dirljive riječi.
– Hvala ti konju, dobar si drugar, pozdrav matori.
U drugom kadru slijedi prizor spremanja jela u šumi, vidi se dim, a Čiko upozorava svog prijatelja:
Na You tubeu ima i svakakvih komentara, film je očito i međunarodno popularan, čak i u Italiji gdje je strip originalno nastao, što potvrđuje i upit u komentaru očigledno zbunjenog gledatelja, koji ne razumije jezik.
– Perche Zagor ha il fisico di Cico? E sad, zašto se u filmu ne zna tko je deblji, a tko mršaviji, Zagor ili Čiko, vjerojatno je problem niskog budžeta, možda i pogreške u castingu, vrag će ga znati. Svejedno, teško da će ikada više netko snimiti takav film o Zagoru.
Duh sa sjekirom veliki dio svoje popularnosti duguje upravo maštovitom scenariju, a to je zasluga Sergia Bonellia.
U karijeri se borio i protiv vanzemaljaca, zlih šamana, vudua i razne druge magije, protiv vlastitih dvojnika, naroda iz podzemlja, zmajeva, trolova i čudovišta razne sorte, kao i mnogih zločinaca opće prakse kakvi su pljačkaši, revolveraši ubojice, kradljivci stoke, lovokradice, pokvareni vojnici ili odmetnuti indijanci. Putovao je na razne načine, ronio, letio, jahao ili skakao, mijenjao zemlje i kontinente, pa je sasvim normalno da Zagor mora biti dijelom privatne zbirke stripova svakog kolekcionara koji drži do sebe.
Po toj kolekciji nekad davno mjerila se i važnost u društvu, ponekad i broj prijatelja. Stripovi su išli iz ruke u ruku i svatko je negdje, na tavanu ili špajzi, morao imati vlastitu riznicu.
S godinama se puno izgubi, nešto završi u smeću ili na trajnoj posudbi, ali uspomene ostanu. Stripovi su riznica djetinjstva. Zato je bolje slaviti Zagorovu pedesetu nego tugovati zbog smrti njegovog tvorca. Uz prigodni pozdrav.
Karamba i karambita, zbogom i sretan rođendan!
