U izvanredno popularnoj knjizi “Kako biti sretan u 100 lekcija” na 71. stranici stoji kako je svaki put kad vam se nešto loše događa, a to ne možete izbjeći, najbolje praviti se kako se to događa nekom drugom.

Ovu budalastu metodu samopomoći valja primjenjivati uvijek kad treba platiti neke račune. Nema veze je li telefon ili voda, struja ili komunalno, nema veze jesu li računi opravdani ili ne. Metoda je čista samoobrana i posebno je učinkovita kad je riječ o prisilnim ovrhama ili  “popularnim” blokadama računa s prigodnom kamatom.

Dakle, ”On koji nije Ja”, stajao je 22. srpnja u redu na blagajni Plodina na Viškovu snujući kako će provesti godišnji odmor što je netom započeo. Kolica napola puna, račun i nije strašan, nekih 300 kuna. Kartica je izgledala spremno sve dok mu blagajnica Ana (pisalo je reveru) nije rekla da kartica ne prolazi.

Ne ide prvi, pa ne ide ni drugi put. I već se čuje komešanje u redu iza, osjeća se kletva u zraku zbog čekanja. A on baš za inat nije imao dovoljno keša. Ni kad je ispraznio sve pretince, iščupao sitniš, čak i one zahrđale žute. Možda da vrati jogurt? Ili lubenicu? I taman kad je pala odluka na šampinjone i paštetu, kad je račun izletio, a on izbrojao sve do zadnje kovanice, platio i utekao praćen bijesnim pogledima nervoznih kupaca u redu, problemi su tek čekali.

Saldo 0 kuna. Bankomat je uporan do te mjere da bi ga najrađe demolirao kao govornicu u američkim filmovima. Ne ide. Materijal tvrd, šaraf kvalitetan, a rezultat ponovo isti.

 Sinoć je bilo skoro tri tisuće, a sad uporno piše ”Ispričavamo se – nedovoljan saldo”.

Ma kome se ispričavaju, misli se on psujući u bradu, sjedajući mahnito u auto i pogledavajući na sat, jer bilo je taman podne u subotu. Tko zna dokle radi banka? Srećom stigao je, uzeo tiket s brojem 355 i stao gledati na semafor na kojem je krivo pisalo 412. Hoće li stići? U zadnji čas, na šalteru preko oka odmjerava ga službenica koja broji minute do kraja radnog vremena. Izvolite? Hladnokrvno uzima karticu, nešto petlja po tastaturi i progovara s prijekorom u glasu: “Vi ste u blokadi računa, imate ovrhu”, govori ona vraćajući karticu već nervozna zbog hrpe pitanja dosadnog neznanca.

“Gospodine, morate pitati u FINI, to nije u našoj nadležnosti, mi samo postupamo po njihovom nalogu.”

 Pokunjio se, pomislio na prokletu reklamu u kojoj mladi i nasmiješeni ljudi veselo izlaze iz banke koja se hvali kako bez problema rješava sve njihove probleme, uzeo karticu i otišao.

Ništa, FINA više ne radi, morat će u ponedjeljak. Bar je doznao da mu nitko nije snimio PIN i pokrao ga.

S prvim jutrom ponedjeljka eto njega u FINI, promašio je šalter i kat, uzaludno čekao u krivom redu, ali su ga onda vratili na pravo mjesto.

“Da, blokiran vam je račun, odvjetnički ured taj i taj. Na koliko? Nekih 3.500 kuna, ali to je samo osnovica, s kamatom je to oko 15.000 kuna. Što da radite? Pa, idite kod njih, to vam je tu na Školjiću”. Baš su ljubazni na FINI. I on je poslušno krenuo pješačiti do Školjića, pozvonio na portafon i ušao.  A tamo odvjetnica objašnjava.

“Da to je stari dug vezan uz vaše nasljedstvo. Niste znali? Kako niste? Pa, čujte ne mora vam nitko ni poslati obavijest prije blokade računa”, govori ona pokušavajući procijeniti hoće li njezin ovršenik, kojeg je konačno i osobno upoznala, doživjeti nervni slom. 

Šokiran, zbunjen i smotan, pita. Pa što da sada radim? Nije to njihov posao, kažu odvjetnice, ali ljubazno savjetuju kako bi bilo najbolje da se vrati u FINU i pita njih.

Ne budi mu teško krenuo je opet do FINE. Red je srećom kratak. Ispred je samo žena koja hoće provjeriti što je uplatila i koliko joj je sad iznos blokade manji. “Da, uplaćeno je, sad vam je 63.732 kune ostalo”. Ona odlazi, čini se zadovoljna umanjenim dugom.

Na šalteru slijedi druga verzija iste priče.

– Možemo vam samo napraviti rješenje na kojem piše tko vam je blokirao račun i na koji iznos. Ali, to morate platiti, govori. Koliko? Pa ovisi koliko stranica, oko 50 kuna je po stranici.”

Srećom novac je posudio od prijatelja, toliko će biti. Ali, stvar nije sasvim jednostavna. Ugodan glas kroz staklo na šalteru objašnjava kako isprint neće biti gotov danas, već sutra.

“On koji nije Ja” spreman je puzati, preklinjati i ponižavati se. Dobro, pokušat ću, smilovao se službenik. Zove neki broj na telefonu i kaže. “Uzmite uplatnicu i odite tu preko hodnika na šalter, pa se vratite kad uplatite.” Krenuo je kao poslušno magare. Red je naravno velik, nisu ljudi stali u prostoriju, već vire kroz vrata naguravajući se. Njemu nije ni do čega, ali baš u istom redu stoji kolega iz firme. Ljubazno se smješka i propitkuje. Šta, još ništa od godišnjeg? 

Pa ništa još, odgovara on neuspješno glumeći ljubaznost. A baš je razmišljao o morskim destinacijama koje bi mogao posjetiti, a da to ne plati baš previše. 

Utom već je stigao na red, uplatio novce, dobio potvrdu i skoro ushićen krenuo nazad na šalter FINE. Predao je i počekao samo pola sata, pa dobio papire i krenuo opet prema Školjiću do odvjetnika.

– Hm da. To je taj iznos. Skinuli su vam s računa oko 2.500 kuna plus još 600 kuna za troškove ovrhe”. Molim??? Za ovrhu 600 kuna! Pa, koji su to troškovi? Iako mu to uopće ne pomaže odmah je proradila pokvarena mašta.

Mora da je teško biti ovrhovoditelj. To su moderni bauštelci, proleteri 21. stoljeća, koji se tamo negdje u industrijskim kazamatima, tvornicama iz čijih dimnjaka suklja crni dim, guraju na svojim uskim, sivim stolovima. Mjesta je tek za ekran, a posla preko glave.

Provjeravaju se OIB-i, JMBG-i, zbrajaju iznosi, datumi, računaju kamate. Na kraju, mrtav umoran, blijed i znojan, tetura ovrhovoditelj, u ruci mu papir s kojim dolazi do glavnog stola svog šefa. “Evo je. Gotova.” Pruža drhtave ruke i odlazi, malaksao i neishranjen, a opet spreman danima rintati za tih pišljivih 600 kuna. Trud koji nitko ne cijeni. Nitko da zapita kako je to mučiti se za blokadu tuđeg računa.

I ljudi su nezahvalni. Ne shvaćaju šta je dobra investicija, ne shvaćaju da nema bolje uloženog novca od plaćenih troškova ovrhe.

– Što ćete sad? Pa idite na banku, pitajte da odete u minus kad već nemate novaca, govori odvjetnica.

“On koji nije Ja” ponovo poslušno kreće do Korza prema banci. Uzima tiket, br. 322 i gleda na semafor gdje opet krivo svijetli 461. Čeka 40 minuta.

– Vi ste u blokadi, ne možete sad ići u minus.

– Ali, gospođo, moj dozvoljeni minus veći je od cijelog iznosa duga zbog kojeg sam u blokadi.

– Žao mi je, mi samo provodimo nalog iz FINE.

– Ali, zašto ste mi onda poslali pismo poštom, izvještaj o saldu i obavijest da imam dozvoljeni minus od 17.777 kuna? Odgovora nema, blagajnica u banci jednostavno čeka da gnjavator s blokiranim računom ode.

“On koji nije Ja” više ne može. Odlazi, iako je već 26. srpanj, a ništa nije napravio, osim što danima plovi u Bermudskom trokutu na relaciji FINA-Školjić-Korzo.

Sutradan ponovo odlazi u odvjetnički ured spreman ponizno moliti. 

– Pa dobro. Možemo sklopiti nagodbu, vi kod bilježnika potpišite da ćete platiti dug do kraja ove godine, a mi ćemo stopirati blokadu.

Skoro nije mogao vjerovati da rješenje može biti tako jednostavno. I stvarno. Bilježnik je ovjerio, on potpisao, donio papir odvjetniku, a oni obećali da će isti poslati u Općinski sud, koji bi onda morao napisati rješenje i poslati ga FINI, a oni onda obavijestiti banku kako je sve spremno za odblokiravanje računa. Zvuči jednostavno? Možda, ako ste zatucani optimist s kvocijentoom sobne temperature.

Prva prepreka zove se Općinski sud. Gospođa (zovimo je osoba A) koja bi trebala ispisati rješenja za FINU taman je otišla na godišnji. Dobra je vijest da se vraća već 16. kolovoza, odmah poslije Vele Gospe.

“On koji nije Ja”, inače ateista, spreman je moliti se Gospi ako mu može skinuti ovrhu. I to je uzalud. Gospođe nema. Tko je mijenja? Nitko i ne zna.

Dani prolaze, novca je sve manje, a računa sve više. Očajan, on ipak odlazi već 10. kolovoza u Općinski sud. Kad tamo, da čovjek ne povjeruje. Baš taj dan osoba A vratila se s godišnjeg. Već je u kancelariji. Živčana je što je smetaju, šalje ga u evidenciju predmeta, ali na kraju ipak počinje pretraživati papire na stolu. On se već počeo radovati da bi stvar mogla biti konačno riješena. Samo, prošlo je već 5 minuta, a spisa nema.

– Kako ste ono rekli da se zovete. Pa nema ovdje ništa, govori osoba A i po drugi put počinje pretraživati hrpu sa spisima, koja se nalazi na stolici kraj njezine. Njezina kancelarija ima nekih 15 kvadrata, pola je odnio stol, a ostalo spisi. I baš njegovog nema.

Među ovim najnovijima nije, nije na podu ispod prozora, nije ni u hrpi na radijatoru. Nije ni kod kolegice, koje nema, jer je na godišnjem. Nije u ormaru u kutijama, čak ni na hrpama raspoređenim na četiri stolice uza zid.

Tu su inače stari spisi, iz 2008. i 2009., pa ne može biti tu.

“On koji nije Ja” spreman je pomoći, pa također traži. Najviše je ovrha od HRT-a, svaka druga. Onda slijedi Grad Rijeka, ima dosta i RUMAT-a, ali njegovog spisa nema kao da je u zemlju propao. Nije ni kod kolege u drugoj kancelariji, koja je bila zaključana.

– A ništa, dođite sutra, pa ćemo ponovo potražiti. Kraj je radnog vremena, više nema smisla, objašnjava osoba A i on ponovo odlazi ostavljajući optimizam u kancelariji Odjela za ovrhe Općinskog suda, koji je zgodno smješten samo dva kata iznad FINE.

Začudo, stvari sutradan naglo kreću nabolje. Spis je pronađen! Uskoro će i rješenje Općinskog suda biti napisano. Ljubazna osoba A govori kako bi bilo najbolje da đođe tad i tad, pa će mu ona osobno dati njegov primjerak s kojim može ići u FINU.

– Znate, ja to ne bih smjela, ali vi uzmite papir, pa pokušajte. Rješenje mora stići službenim putem u FINU.

– Kako mislite, službenim?

– Pa, poštom naravno.

– Ali, oni su samo dva kata ispod vas, pokušava on upotrebljavati logiku, iako predosjeća kako će opet ispasti naivan.

Kad je konačno dobio papir spušta se dva kata ispod na šalter FINE. Red je dosta dug zato što neka gospođa u crnini uporno pokušava službenici dokazati kako joj ne mogu uzeti sva primanja pokojnog supruga, jer nema od čega živjeti. Konačno, okrenula se sva uplakana, jedva skrila jecaje i otišla. Svi se prave da ništa ne vide, samo se red pomaknuo uz prešutno odobravanje.

– Na ovom rješenju nema OIB-a, odmah govori službenica. Vaš papir bi još mjesecima mogao stajati u FINI, a da nitko ništa ne napravi.

On diktira OIB, kojeg u sebi zove ZAJEB, jer čim ti netko traži OIB znači da si najebo. I taman kad je pomislio da je gotovo službenica ga upućuje da rješenje odnese u pismohranu FINE. To je odmah tu preko ceste.  

Ušao je, pokucao, a tamo ga ljubazna službenica pita:

– Zašto ste vi ovo donijeli, znate li da je to zabranjeno?

– Ma, htio sam bar malo ubrzati. Znate kako je, sustav savršeno funkcionira kad treba blokirati račun, ali…

Smješka se ona, uzima papir, udara pečat i kaže kako je sve u redu. Šta to znači? Račun će biti odblokiran. Kad? Možda danas, možda sutra. Ah da, sutra je subota, pa ide blagdan. Onda u utorak, govori mirnim tonom.

– A gdje da ja sad idem, pita “On koji nije Ja” nesvjestan vlastite gluposti. Budala uporno ne vjeruje da nema više.

I taj utorak opako nalikuje na najavu pronalaska pitke vode na Marsu 1. siječnja 2036. godine. Tako je i bilo. “On koji nije Ja” u srijedu pozdravlja zaštitara i čistačicu i ulazi u FINU ponovo noseći rješenje Općinskog suda u ruci.

“Konačno ide malo ljepše vrijeme”, govori zaštitar pokušavajući ćaskati. Malo se žalio da se jedva stigao okupati u moru, a on je učas stigao na red. 

– Jeste li vi Darko Pajić? 

– Nisam, on je. Pardon, ja sam, odgovara zbunjen vlastitim pokušajem da ostane sretan u 100 lekcija.

– Pa vama je račun odblokiran.

– Nije, bankomat ne da lovu, kaže saldo nula kuna, evo nema pola sata.

– Čekajte malo, da vidimo, zagledala se ona u ekran kompjutera. Pa, podigla slušalicu i nekome govori u pola glasa: “Da, tu stoji, platio je, ima rješenje”. Onda govori da će sad biti sve u redu. Kad će biti odblokirano? Kaže, svaki čas. Čim u banci vide da su dobili obavijest. I on odlazi uvjeren da su ga opet zajebali. 

Bila je srijeda, 17. kolovoz, 12 sati i 24 minute. Bankomat na Korzu. Kartica nije odmah ispala iz ležišta. Začulo se šuškanje, pa tiho cvrčanje. A onda je iz proreza ispala novčanica od 100 kuna. Skoro nova, glatka i malo rabljena. Ni saldo više nije nula. Sad je 108 kuna u minusu.

“On koji nije Ja”, ta ljigava  spodoba, taj odurni predmet kamatarenja, više ne mora postojati. Nema više gmizanja pred šalterima. Konačno u minusu dostojnom čovjeka, kojeg nije briga gdje su već stigli uzeti onih 8 kuna. Trajalo je 25 dana. Mogao bi to biti čisti rekord, barem do nekog novog računa s ovrhom i kamatama.

A onaj tko misli da u Hrvatskoj ništa ne funkcionira neka samo proba uzeti uplatnicu i baciti je u smeće. Koju? Svejedno. Princip je isti, sve su ostalo nijanse.