Vole se naši saborski zastupnici pohvaliti onom poštapalicom kako je iznad Hrvatskog sabora samo Bog. Bit će da on ima pametnijeg posla kad dozvoljava ovu tragikomičnu farsu. Rasprava o povjerenju Vladi imala je za želju da se premijerska glava stavi na panj, a dogodilo se da su Plenkoviću stavili panj na glavu i prisilili ga da do iznemoglosti čuči u Saboru i krmeljivih očiju sluša stvari koje ga ničim ne mogu impresionirati, ali ga mogu iznervirati, pogotovo kad je riječ o krucijalnom događaju u bližoj hrvatskoj povijesti i pitanju je li predsjednik Europske komisije Jean-Claude Juncker uštipnuo hrvatskog premijera za guzicu ili ga samo povukao za rub sakoa. Međutim, pravi paradoks nije u toj besmislenoj gnjavaži i dvodnevnom natjecanju u pljucanju političkih suparnika na otvorenoj sceni sabornice, već u manjku elementarne spoznaje i samokritike u doslovno svih naših zastupnika i predstavnika države. Sami su zaslužni što nitko neće ni primijetiti čak ni dobro argumentiranu raspravu, jer se ista automatski mora utopiti u hrpi uvreda i beznačajnih gluposti. Paradoks je i u tome što hrvatski političari uopće ne mare za gubitak vlastite vjerodostojnosti, jer većina mijenja stavove češće nego čarape. I pritom tretiraju ljude koji ih plaćaju, gledaju i slušaju, kao notorne idiote.

Predsjednica Hrvatske Kolinda Grabar-Kitarović odjednom je ispala iz ružičastog balona na kojem je godinama plovila. U redu, konačno je izrekla i poneku istinu tvrdeći kako gotovo ništa kod nas ne valja i treba uvesti izvanredno stanje, jer se ljudi masovno iseljavaju, što sada priznaje da zaostajemo čak i za Bugarskom i Srbijom. Ali pitanje je gdje je bila svih ovih godina i što se desilo s političarkom koja je apsolutno nekritično najavljivala stvaranje najbolje zemlje na svijetu od Hrvatske, iako je dobro znala da ima ovlasti s kojima ne može utjecati ni na kućni savjet u svojoj zgradi. Koja je Kolinda prava i treba li je uopće uzimati za ozbiljno? I kako može biti toliko neodgovorna da dopusti svom savjetniku Nenadu Bakiću da za njezin izuzetno kritičan govor naknadno objasni kako ona uopće nije kritizirala, već pohvalila Vladu. Time se Bakić doslovno ruga zdravom razumu i neizravno poručuje kako predsjednicu, koju on savjetuje, nitko i ne treba slušati, jer ona priča jedno, misli drugo, a zaključuje nešto sasvim treće.

Atmosfera je kao na psihijatrijskom odjelu. Saucha trubi, stranačke ulizice predstavljaju trubice vrteći izlizane fraze po unaprijed utvrđenom scenariju, a trubilo je svatko tko gleda i sluša saborsku raspravu. Ne treba spominjati svevišnjeg, samo je Todorićev duh iznad Sabora. Živ, zdrav, brz i slobodan kao ptica u Londonu. Nigdje se kao u parlamentu ne ogleda nemoć hrvatskog društva u obračunu s koruptivnom hobotnicom Todorićeve ostavštine. Možda i zato što su gotovo sve političke stranke Gazdu stvorile, ponajprije HDZ, a gotovo svi sabornici u svoje fotelje stigli zaslugom tih istih stranaka. Pa kako da mijenjaju državu? Kad bi trebali početi od sebe.