Foto Arhiv NL
Daleko od sve one gungule i hvalospjeva na hipodromu ugodan je osjećaj nakloniti se majci koja je odlazeći u smrt ostavila iza sebe život. Uz jednu sasvim malu i naoko nevažnu riječ. Hvala.
Svatko nosi u sebi nekog svog malog Boga kom se potajno moli. I to baš nikome ne bi trebalo smetati, jer nije direktno vezano s prakticiranjem, već sa slobodom izbora, sa intimnim i sasvim jedinstvenim doživljavanjem vjere.
Svatko nosi u sebi nekog svog malog Boga kom se potajno moli
Kad se nakon svega slegnu dojmovi s posjeta Pape Benedikta XVI Hrvatskoj ostat će prizori masovki sa zagrebačkih ulica i hipodroma, analiza njegovih poruka, koje će se postupno zaboravljati i medijski repovi na temu profesionalnosti s kojom je Papa dočekan i ispraćen. Ona nevjerovatna snishodljivost s kojom je Branimir Bilić tijekom višesatnog prijenosa zahvaljivao Papi na blagoslovima, na potpori Hrvatskoj, na križu, buđenju savjesti, tolerancije i još koječega, kao da je Papa došao u posjet HTV-u, također će se zaboraviti. Što prije to bolje. Ostat će još neko vrijeme saga o računima koje tek treba platiti za organizaciju dolaska Pape, a ti nikad i nigdje nisu mali, gdje god dolazi poglavar Katoličke crkve. Neukusno bi bilo nuditi usporedbe s tretmanom holivudskih zvijezda ili svjetski poznatih glazbenika ako ni zbog čega drugog, a ono zbog poštovanja prema tisućama vjernika, koji su Papu željeli vidjeti i čuti, odnosno doživjeti izbliza. Druga je stvar što bi Katoličkoj crkvi u Hrvatskoj generalno dobro došlo malo više skromnosti, pogotovo u materijalnim stvarima.
Baš zbog te svekolike pompe, histerije, sveprisutnosti i masovnosti u dočekivanju Pape garnirane zahtjevom o izmjeni Zakona o abortusu teško je odoljeti potrebi za traženjem nekog drugog puta k vjeri, manje vidljivog i jasnog.
Teško je odoljeti potrebi za traženjem nekog drugog puta k vjeri, manje vidljivog i jasnog
Možda u onome što se prije samo mjesec dana dogodilo u Zagrebu, sudbini Petre Grgošević Trgo, trudnici koja je 65 dana bila u komi, ali je na kraju ipak rodila živu i zdravu djevojčicu Milu. Prema onome što je ispričao njezin suprug, Petra je znala da boluje od rijetke bolesti krvnih žila u mozgu, kavernoma, koji u svakom trenutku mogu prsnuti i izazvati izljev krvi u mozak. Unatoč riziku željela je ostati trudna i roditi, možda i zato što je prije 13 godina, kada je rađala kćer Dinu sve prošlo bez problema, iako joj je pri porođaju puknuo prvi kavernom. Kako to već biva sa zlim slutnjama u petom mjesecu trudnoće stvari su doista krenule loše. Malaksalost i glavobolje bile su toliko jake da su morali pozvati Hitnu. U međuvremenu Petra više nije mogla micati lijevu stranu tijela. Bila je pri svijesti onako kako to već bude s ljudima koji imaju moždani udar. Postupno samo oči ostaju žive, pune straha i užasne nemoći.
Magnetska rezonanca mozga pokazala je moždanu smrt, ali su mladu ženu reanimirali. Nakon desetak neizvjesnih dana u dubokoj komi njezino je stanje postalo stabilnije, trudnoća je dobro napredovala, beba je rasla. Petra je preživjela i infekciju bolničke bakterije MRSA i nakon više od dva mjeseca dočekala 2. svibanj kada su liječnici odlučili izvesti carski rez. Bilo čudo ili ne, Mila je imala tek 1030 grama i zaplakala neočekivanom snagom. Dva dana kasnije majka Petra je skinuta s aparata. Potvrđena je klinička smrt. Kažu da je tijekom poroda bila sasvim mirna i nepomična, kao da spava. Za službenu medicinu tu velikih dilema nema. Nije bila svjesna i nije mogla znati što se zbiva. Onako sasvim iracionalno čovjek tek može vjerovati da je ipak osjetila radost. Barem u onom trenutku kad je Mila došla na ovaj svijet, iako za to nema nikakvih dokaza niti će ih ikada biti. Ima li to veze s vjerom ili nema sasvim je individualno pitanje na koje svatko može ponuditi neki svoj odgovor.
Daleko od sve one gungule i hvalospjeva na hipodromu ugodan je osjećaj nakloniti se majci koja je odlazeći u smrt ostavila iza sebe život. Uz jednu sasvim malu i naoko nevažnu riječ. Hvala.
