Foto Arhiv NL
A vidiš Linića. On je u onim opasnim ratnim vremenima dolazio kući izgladnio nakon cijelog dana u uredu. Da vidimo šta ima u frižideru? Tu je mlijeko, jaja, ona teletina što je poslala tetka s Podčudnića. Šta je ovo u papiru? Ah da, osamsto tisuća maraka.
Staru juhu najbolje je podgrijala jedna sasvim nova informacija, jer se otkrilo da je Linić novac navodno držao u frižideru.
Tako je u državi sa 300.000 nezaposlenih i 1,2 milijuna umirovljenika već danima najvažnije pitanje što je Slavko Linić radio 1991. i 92. godine, kako je, po kojoj cijeni i kojem tečaju krenuo kupovati oružje da bi na kraju umjesto raketnih bacača, pušaka i metaka kupio ploče za Korzo, iste one koje su davno bile proglašene radioaktivnima u svrhu jedne druge, danas sasvim zaboravljene predizborne kampanje. Staru juhu najbolje je podgrijala jedna sasvim nova informacija, jer se otkrilo da je Linić novac navodno držao u frižideru. Kako mu je samo palo na pamet? Zamislite samo tu lukavost, čak hladnokrvnost.
Osobno nisam imao tih problema, ali pokušavam zamisliti šta bih ja nesretnik napravio da mi netko da na čuvanje 830 tisuća nečega, taman da su poštanske marke. Tko bi se sjetio frižidera? Ja bi u panici prvo pomislio na šupu, pa bi tamo izvadio metar drva, stavio lovu, vratio cjepanice i zadovoljno otrčao kući računajući da sam turbo prepreden. A onda bi, znam ja sebe, u glavi vrtio sliku onih prokletih trulih vrata šupe s nikakvom bravom, koja bi svakom iole iskusnijem provalniku bila ispod časti. I baš bi mi se tad učinilo kako nešto dole šuška kao da je pala cjepanica. Nema šanse da bi izdržao tu napetost. I opet bi strčao dole, uletio među drva, izvadio lovu sad već unezvjeren. Da ga zakopam u vrtu? Imam lopatu i kramp da krenem čim padne mrak. Valjalo bi da nije onog susjeda što uvijek viri preko zida i zna da nisam ništa sadio već godinama. Još se i ruga onim trulim pomidorima što ih je spržilo sunce prije par godina. Na tavan? Toga nema, nije u pitanju dvorac sa šest etaža. U bunkeru? Bilo bi sumnjivo što spavam u autu, a teško bi se usudio ići doma. Pomislio bi budala da ih odnesem na banku, fino oročim i čekam ko zadnji naivac.
A vidiš Linića. On je u onim opasnim ratnim vremenima dolazio kući izgladnio nakon cijelog dana u uredu. Da vidimo šta ima u frižideru? Tu je mlijeko, jaja, ona teletina što je poslala tetka s Podčudnića. Šta je ovo u papiru? Ah da, osamsto tisuća maraka. Ništa, rastančirat ću teletinu da se ne pokvari. Stoji već tri dana.
Kakav bi to užas bio kad bi pisali anonimke o tome tko je kriv što nema cruisera u Rijeci
Tako je to nekako bilo u vremenima kad se kupovalo oružje za obranu Rijeke. I šteta što sve nije potanko navedeno u onoj anonimnoj prijavi, jer bi afera bila zanimljivija, iako kampanja ne bi bila ništa pametnija. Barem nisu lokalni izbori. Kakav bi to užas bio kad bi pisali anonimke o tome tko je kriv što nema cruisera u Rijeci. Ladice Državnog odvjetništva zatrpale bi se tolikim spisima da bi Hrvatska po tko zna koji put mogla pasti na famoznom pitanju poglavlja 23 o pravosuđu. Malo bi nam bio Haag za rješenje te enigme, taman da se njihova jurisdikcija za ratne zločine proširi na fantomske cruising probleme. Na kraju krajeva, možda to i nije sasvim utopijska ideja. Pogotovo ako cruisera nema ni u Ruandi.
