Foto REUTERS
Pitanje je i što bi sada Amerikanci, a onda i hrvatski vojnici uopće trebali raditi u Afganistanu nakon što se ispostavlja da Osama uopće nije bio u nekoj skrovitoj pećini u planinama, već u elitnoj rezidencijalnoj četvrti u Pakistanu u blizini golf terena i elitnih restorana. I ta pitanja vrijedi postavljati uvijek iznova
Svijet nije postao ništa sigurnije ni zaštićenije mjesto zato što je američka administracija odlučila reći da su ubili Osamu bin Ladena. U stvari se ništa bitno nije promijenilo u odnosu na vrijeme kada je javnosti daleko manje poznati Matthew Gardner putovao avionom iz Seattlea u Los Angeles. Priča je stara više od tri godine, ali je baš zbog Osame i Obame vrijedi ponoviti. Ionako je sav problem počeo od imena.
Postoje ljudi kojima sudbina odredi da žive virtualni život
Matthew Gardner bilo je jedno od 44.000 imena i prezimena na listi sumnjivih terorista, koja je podosta narasla od 11. rujna i rušenja WTC-a u New Yorku kada je sastavljen početni spisak od 16 sumnjivaca. To su primjetili i djelatnici u osiguranju na američkom aerodromu, te odlučili postupati u skladu sa zacrtanom procedurom. Matthew Gardner, petogodišnji dječak izdvojen je iz kolone putnika kao sumnjivac na listi potencijalnih terorista i odvojen od majke u čijoj je pratnji putovao. Temeljito je pretražen uz uobičajeno ispitivanje. Kad ga je u tijeku procedure dok je mališan čekao daljnje postupanje majka zagrlila nastojeći ga utješiti, rečeno joj je kako ga ne smije dodirivati, jer je on potencijalna prijetnja američkoj nacionalnoj sigurnosti. Zbog toga je i majka ponovo morala biti pretresena kako bi se utvrdilo da joj sumnjivac nije doturio kakvo oružje. Na kraju je dječak ipak pušten. Ispostavilo se da traženog čovjeka nije bilo, otprilike isto kao što ni Osame bin Ladena nije bilo zadnjih 20-tak godina.
Postoje ljudi kojima sudbina odredi da žive virtualni život. Tako se desilo i Bin Ladenu, koji je za većinu smrtnika na planeti postojao isključivo na televizijskim snimkama kao opasna kreatura koja prijeti svemu i svačemu, odnosno čovjek za kojeg su globalne medijske korporacije godinama tvrdile kako ga treba bespogovorno mrziti i navijati da ga što prije smaknu ne birajući način ni sredstvo.
Sumnja bi trebala biti sasvim normalna reakcija
Problem je što racionalno, inteligentno i emotivno ljudsko biće teško može osjećati veselje zato što su američki specijalci uhvatili Osamu živog i onda ga likvidirali pred očima njegove kćeri koja ima 12 godina. U tom virtualnom i sasvim globalnom medijskom svijetu teško je bespogovorno vjerovati na riječ Obami kad kaže da je konačno eliminiran prvi svjetski terorist kao čin zadovoljenja pravde. I sumnja bi trebala biti sasvim normalna reakcija zbog niza razloga. Čudno je što su Osamu ubili, iako je uhvaćen živ, pa je takav mogao biti izveden pred sud i logično dati vrijedne spoznaje o terorističkoj mreži, koja i nakon Osame ostaje prijetnja. Čudno je i krajnje morbidno što su njegovo mrtvo tijelo odnijeli i bacili u more kako bi Osama zauvijek ostao čovjek kojeg nema. Jednako kao što se odavno u uglednim svjetskim medijima rijetko spominju ili istražuju neugodni dijelovi njegove biografije iz razdoblja kad je Osamina obitelj vrlo blisko poslovno surađivala s obitelji Bush koja je dala dva američka predsjednika.
Vjerodostojnost bi i inače trebala biti sasvim praktična stvar, koja se mukotrpno stječe, ali lako potroši.
S vremenom je i Obama postao čovjek kojeg nema
U slučaju vjerodostojnosti američke administracije tek bi trebalo dočekati potvrdu tvrdnje kako postoje neoborivi dokazi da Saddam Hussein i Irak posjeduju oružje za masovno uništenje – službeno glavni razlog za osvajački rat vođen pod geslom uvođenja slobode u Iraku, koja je usput odvela u smrt, prema nekim procjenama, gotovo milijun ljudi u Iraku i Afganistanu i više od 5.000 američkih vojnika.
S vremenom je i Obama postao čovjek kojeg nema, barem ako se govori o čovjeku koji je obećavao da će ukinuti zatvor u Guantanamu i izaći iz Iraka. Pitanje je i što bi sada Amerikanci, a onda i hrvatski vojnici uopće trebali raditi u Afganistanu nakon što se ispostavlja da Osama uopće nije bio u nekoj skrovitoj pećini u planinama, već u elitnoj rezidencijalnoj četvrti u Pakistanu u blizini golf terena i elitnih restorana. I ta pitanja vrijedi postavljati uvijek iznova, jer bi suprotnost mogla prerasti u fatalnu vjeru da djeca s navršenih pet godina mogu predstavljati potencijalne teroriste. Za sve bi bilo bolje da Matthew Gardner zauvijek ostane ono što je uvijek i bio. Čovjek kojeg nema.
