Ludost je naravno bilo odustajanje od bilo kakve racionalizacije lokalne samouprave. O tome se još razglabalo kad je Karamarko dogovarao suradnju s Mostom, ali je stvar neslavno propala prije negoli se išta konkretno poduzelo ili dogovorilo. I Karamarko je znao kako ne smije dozvoliti ukidanje županija u kojima velikom većinom vladaju HDZ-ovci. Plenković je isti kao Karamarko. Čak i gori, jer njegov ministar Kuščević doslovno predlaže da svi članovi općinskih, gradskih i županijskih vijeća postanu obični fikusi ili Cezarovi konji u senatu. Oni doslovno ne bi odlučivali ni o čemu bitnom. Ta apsolutistička vlast lokalnih šerifa bila bi veća od one koju uživa hrvatska Vlada. Usporedbe radi, ako na državnoj razini Sabor ne usvoji državni proračun do kraja prvog tromjesečja tekuće godine, raspuštaju se i Sabor i Vlada. Ali, ako se u nekoj općini, gradu ili županiji proračun ne bi usvojio, raspustilo bi se vijeće, a šerifima se ništa ne bi dogodilo.

Ostali bi apsolutni i nedodirljivi čak i ukoliko bi, recimo, svojoj tetki ili punici ugradili u proračun financiranje njihova frizerskog salona, putovanje na Madagaskar ili neku drugu ludoriju. Takva vijeća naravno gube svaki smisao postojanja jer i ne bi mogli zastupati volju građana, koji su ih birali. Mogli bi samo, ako se baš ne žele pokloniti i poslušno klimati glavom, pucati sebi u glavu, odnosno ukinuti sami sebe. Što je čudesno postignuće totalitarne demokracije.

Kako je demokracija ipak vladavina prava, u nju se ovim drugim problematičnim prijedlogom zakona ugrađuje neosporno pravo branitelja na dio kolača iz proračuna njihovih gradova i općina. To je inače postulat koji je HDZ već znao primjenjivati kad je trebalo kupovati glasove braniteljske populacije. Sjetimo se kredita za samozapošljavanje razvojačenih hrvatskih branitelja od 25.000 njemačkih maraka iz razdoblja druge polovice devedesetih godina, koji su na kraju mnogima otpisani. Namjensko trošenje tih sredstava nikada nije strogo kontrolirano, pa je umjesto samozapošljavanja novac znao biti potrošen na automobile ili neku drugu svrhu, koja s poslom u praksi nije ni imala veze. Sada se radi po sličnoj špranci. Namjera je prisiliti općine i gradove da iznosom od 0,1 do 1 posto svojih izvornih prihoda financiraju braniteljske udruge, ne postavljajući pritom nikakvo pitanje što će se tim novcem raditi. Hoće li organizirati dernek ili feštu, turnir u kartanju, okrenuti janjca, kupiti auto, putovati diljem svijeta ili pomoći branitelju koji je na rubu gladi i doista socijalni slučaj?

Sve je moguće. Ima udruga i s nekoliko desetaka članova, ima i onih s daleko brojnijim članstvom, ali ovdje nema govora o tome hoće li možda predsjednik ili tajnik neke udruge trošiti novac na sebe ili će dijeliti jednako sa svima. Intencija čak nije ni pomoći najugroženijim braniteljima, jer udruge mogu i to raditi, ali i ne moraju. Sve je proizvoljno. I zato je doista riječ o neskrivenom pokušaju kupnje glasačke baze. HDZ je tu vješt. Pokazao je to nebrojeno puta. Na djelu je samo nešto opakija i sofisticiranija metoda manipulacije lokalnim vijećnicima. Koji će morati, poput gladijatora što izlaze u arenu, papagajski ponavljati: Ave Plenkoviću, HDZ-ov Cezare! Ne odlučivati ni o čemu i dijeliti novce po unaprijed određenom i nepromjenljivom kriteriju. Prije svega, za dobrobit HDZ-a.