Foto: Nenad REBERŠAK
Sanader u svojoj zbirci nije imao Picassa, ali jest Božidara Kalmetu
Prošlog je tjedna zablistao Đuro, poznat i kao ministar nečega što se zove gospodarstvo u Hrvatskoj. “Rast cijene benzina neće dovesti do lančanih poskupljenja”, rekao je Đuro i zaslužio nagradu u klasi optimist. Nije bio loš ni Miomir u proljevu iskrenosti na temu vlastite povezanosti sa vlasnicima “Skladgradnje”, Jozom i Slavenom Žužulom: “Ja o njihovim poslovima ništa nisam znao. Jesmo rođaci, ali nikad nismo bili bliski. Vidimo se možda tri puta godišnje, popijemo kavu, popričamo”, govorio je Miomir, veliki favorit za “Otuđenost u obitelji”.
Sasvim nenadano ukazao se čovjek iz Zadra, koji već godinama strpljivo stvara svoje životno djelo
Bilo je toga još posljednjih dana. Na primjer načelnik Općine Viškovo koji je uložio stotinjak tisuća kuna kako bi svim općinskim vijećnicima kupio laptope. Za one koji ne znaju Viškovo je mala općina na periferiji Rijeke, čuvena i po rijetko viđenom zločinu u urbanističkom planiranju. Načelnik općine koju čovjek u solidnoj kondiciji pretrči za pola sata, ovako opravdava uloženi novac: “Više nema nikakvog razloga da svi moraju biti fizički prisutni u istoj prostoriji kako bi mogli održati sjednicu Općinskog vijeća. Dapače, načelnik bi se, primjerice, trenutno mogao nalaziti u Zagrebu, pročelnica negdje na terenu, dio vijećnika moguće i tisućama kilometara daleko, a Vijeće bi moglo sasvim dobro i bez ikakvih problema zasjedati i raditi”, rekao je načelnik i bez konkurencije postao prvak u kategoriji “Google u našem sokaku”.
Pa opet, nitko nije dorastao čovjeku iz prve rečenice. Ne, nije Sanader. Ni Picasso. Nije ni pas kojeg je Slavko poklonio Severini. Sasvim nenadano ukazao se čovjek iz Zadra, koji već godinama strpljivo stvara svoje životno djelo. Progovorio je. Opet u “Globusu” podgrijavajući vrelo vlastite inspiracije.
U Hrvatskoj se već godinama igra Liga prvaka. Shitovi više nisu samo sporadični ekscesi. Dogodila se evolucija i sabrana su djela epskih razmjera
“Budimo iskreni, zar treba očekivati od ministra da kontrolira gradnju nadvožnjaka na autocesti”, upitao je apelirajući na zdrav razum. Onda je manirom romanopisca iz razdoblja realizma zaigrao na kartu logike i iskrenosti: “Gdje bih ja stigao kad bih znao još koliko neki WC negdje košta”? Uslijedio je krešendo iz rakursa Božjeg pravednika: “Da sam znao bio bih prvi koji bi to odmah prijavio.” Za kraj i nekoliko ispovjednih crtica u potretu života svog: “Poznato je da nisam baš bio omiljen od bivšeg premijera Sanadera.” Uz šekspirijanski obrat: “Danas s gospođom Kosor imam vrlo otvorene i iskrene odnose, apsolutno je podupirem u svemu što radi, a mislim da to radi sjajno…”
Nevjerojatno je koliko nedostaje ona sjajna Feralova rubrika “Greatest shits”. Netko bi je morao vratiti iz zaborava. Pod hitno. Ne samo zbog mentalne higijene. U Hrvatskoj se već godinama igra Liga prvaka. Shitovi više nisu samo sporadični ekscesi. Dogodila se evolucija i sabrana su djela epskih razmjera. Tu bi i Dinamo (Mamić) svake godine dočekao proljeće u Europi. Kakav Messi? Ronaldo? To su obični amateri. Nitko nije kao “naša životinja”. Kad punih ustiju zaurla na Badnjak: “Đubre jedno”. Eto ti šampion. I zlatni bukalin za životno djelo. Uz samo jedan uvjet. Vratite nam “Greatest shits!”
