Sve je više požutjelih borovih iglica na podu. Od silnog slavlja ostao je tek poneki osušeni kolačić. Prošao je mamurluk, čestitalo se prijateljima i poznanicima sa uobičajenim frazama. Čak ni sarme iz Ponoševog bloga više nema i opet se mora ići na posao.

Svejedno imam neodoljivu potrebu pisati o novogodišnjoj noći, baš o onom najsvečanijem trenuktu kad se kazaljke poklope u ponoć. Onda kad krenu zagrljaji i poljupci, najljepše i najiskrenije želje za Novu godinu. A narodu se sa gradskih trgova, s pozornica obrate njihovi političari. U Zagrebu Bandić, u Rijeci Obersnel, u Splitu Kerum, u Osijeku Bubalo…

Pitanje je zašto baš oni? Jesu li stvarno njihova lica najljepša, ono što svi žele vidjeti i čuti? Mora li taj scenarij uvijek biti tako bezličan, dosadan i predvidljiv? Odakle baš njima ekskluzivno pravo da baš svake godine izađu pred tisuće sugrađana, slikaju se i drže jedne te iste govore, koristeći još jednu priliku za jeftinu propagandu. Znam, reći će neki, pa oni su ipak gradonačelnici. I tko bi drugi to mogao raditi?

Kandidata bi se našlo, štoviše podosta, samo bi kriteriji trebali biti malo drukčiji. Recimo, da su to osobe koje su u godini na izmaku učinile nešto iznimno ili su se sticajem životnih okolnosti našle u središtu pažnje.

Bilo bi lijepo kad bi jedan varioc iz »3. maja« izašao na binu, podigao šampanjac nabavljen o gradskom trošku i uzviknuo: »Drage Riječanke i Riječani, želim vam svima dovoljno posla i redovnu plaću od koje ćemo moći barem preživjeti, da »3. maj« nastavi u 2011. proizvoditi brodove, kao i u posljednjih stotinjak godina«.

Možda bi lijepa čestitka mogla stići i od Danijela i Dubravke Juriše u ime njihovog sina, malog Lukasa, koji se bori sa teškom bolesti. Sada mu je malo bolje zaslugom brojnih Riječana, svih ljudi koji su se odazvali humanitarnoj akciji prikupljanja sredstava za Lukasov operativni zahvat. Ne bi li bilo ljepše kad bi obitelj Juriša u ponoć povikala u mikrofon: »Drage Riječanke i Riječani, hvala vam na vašoj dobroti i humanosti. Neka vam bude uzvraćena u 2011. godini. Krepat, ma ne molat«.

Umjesto toga već 11 godina zaredom u ponoć se ukazuje Vojko Obersnel. Što govori? Iskreno ne znam, čak me previše ne zanima. Pamtim da je nekoliko dana ranije rekao kako je 2010. bila teška, pa je morao za 100 posto dignuti prirez uz prognozu da će 2011. biti još gora i teža. Ali, ipak, poželio je na dočeku svima sve najbolje. Da se čovjek ozbiljno uplaši.

I nije to tako samo u Rijeci.

Zagrepčani su po tko zna koji put ugledali lice Milana Bandića kako prosipa jeftine fraze, želje i pozdrave. Bolje da je Novu godinu čestitala neka od radnica »Kamenskog«, jedna od kolegica Đurđe Grozaj, koja je u očaju i neimaštini nedavno pokušala samoubojstvo. Slažem se, to uopće ne nalikuje na slavljeničko raspoloženje, ali bi siromašni i obespravljeni također trebali imati pravo na radost i sreću.

U Osijeku bi sigurno rado viđena bila Sandra Paović, koja se već dvije godine bori za vlastito zdravlje nakon teške saobraćajne nesreće. I njoj je pola Hrvatske nastojalo pomoći u humanitarnim akcijama suosjećajući s brutalno prekinutom sportskom karijerom i životnom kalvarijom.

Mogla je u Splitu pred ljude izaći Blanka Vlašić umjesto Keruma bez loknica. Ili barem njegova Fani Horvat, pa da sprdnja od Splita bude kompletna.

Zašto bi to uvijek bili političari. U redu, novogodišnje fešte plaćaju se iz gradskih blagajni, ali to nije njihov, već naš novac, onaj isti koji se može pametnije i bolje trošiti nego što oni inače čine.

Svaka mala ljudska priča, problem ili sudbina daleko je veća od bilo čega što proživljava ili govori bilo koji političar, bila to Paović, Grozaj, Juriša ili netko četvrti.