Radimir Čačić bio je velika vijest od dva dana. Nakon presuda Gotovini i Sanaderu nitko ga se više gotovo i ne sjeća, iako njegovo proputovanje od Katara do zatvorske ćelije još uvijek traje. Takav je to tjedan bio. Nezabilježen i teško ponovljiv. Tjedan velikih presuda, tjedan u kojemu je jedan bivši premijer dobio deset godina, jedan potpredsjednik Vlade dao ostavku zbog krivnje za prometnu nesreću, a jedan general oslobođen svih optužbi nakon što je proveo sedam godina u zatvoru i još četiri godine u bijegu od pravosudnog progona. Prije samo sedam dana nitko ne bi stavio prebijenu lipu na tvrdnju da će u razmaku od svega nekoliko dana Čačić biti osuđen, a Gotovina oslobođen. Pa, ipak se baš tako desilo. Jedino je Sanader izvan te kategorije, njemu je presuda ipak bila očekivana.    

Hrvatska kao da živi u romantičnoj komediji u kojoj se stvari odvijaju filmskom brzinom uz iznenadne obrate i obvezni happy end. Samo što nisu četiri vjenčanja i sprovod, već četiri presude i sprovod. Pitate se koja je presuda četvrta? Čija je sahrana?

Krenimo kronološki od Čačića. Za njegovom sudbinom nitko neće previše žaliti. Za njegovim komentarima i bahatim ispadima još manje. Pravedno je da na svojoj koži osjeti odgovornost za dva izgubljena života na autocesti u Mađarskoj. I ode u zatvor. Ionako se namjerava vratiti u politiku čim se za to stvore uvjeti, već krajem iduće godine. Čačić ne namjerava odustati. Paradoks ostaje pitanje može li ga itko u Vladi dostojno zamijeniti, iako čovjek nije imao nekih konkretnih rezultata ni pokrenutih investicija.  

Onda se dogodio Haag, Gotovina, Markač i kolektivna ekstaza. Krah tužiteljstva koje je zaboravilo progoniti počinitelje zločina, kojih je u Oluji bilo, ali su zato trošili silno vrijeme, novce i energiju pokušavajući od Oluje napraviti zločinački pothvat. Niti su našli pravdu za nevine žrtve, niti su ispunili vlastite ambicije. Dogodio se tek završni čin filmske drame u jednom jedinom danu konačne presude nakon sedam godina zatvora. Glavni junak nije spremio stvari. Nije očekivao slobodu. Ništa nije upućivalo na to, najmanje prvostupanjska presuda od 24 godine. Svega nekoliko sati kasnije bio je u avionu, a onda i pred stotinama tisuća euforičnih ljudi u centru Zagreba. Pred njima je Gotovina  pokazao izuzetnu mirnoću, dostojanstvo i toleranciju. Bez i najmanje namjere potvrde statusa desničarske ikone odaslao je poruke o konačnom kraju Domovinskog rata i okretanju zajedničkoj budućnosti. I to je bilo istinski impresivno.

Treći čin tjedna velikih presuda dogodio se jučer. Kao ni Čačića ni Sanadera nitko neće previše žaliti, iako je devedeset minuta izlaganja suca Turudića donijelo previše pretpostavki i procjena s manjkom činjenica. To će se pokazati idućih godina kad se krenu rješavati žalbe Sanaderovih odvjetnika. Bivši premijer svejedno će još dugo biti u zatvoru, ali će Hrvatsku još dugo pratiti prokletstvo Sanadera. S njegovom ostavštinom se puno teže obračunati nego s njim, jer za sve ono što mu se stavlja na teret Sanader nikako ne može biti jedini krivac. Ne samo zbog očite odgovornosti Ježića i Polančeca za slučaj Ina-Mol, Kalmete i Jarnjaka za Fimi mediju, odgovornosti koja se sustavno ignorira. Sanaderovo prokletstvo krije se u spoznaji da je on zbog vlastite koristi bio spreman prodavati suverenost države na čijem je čelu bio. Taj sindrom nije umro s njegovim odlaskom niti zatvorskom kaznom od 10 godina, štoviše i dalje živi u Vladi Kukuriku koalicije, čiji premijer sigurno nije lopov, ali je također spreman odustati od suverenosti države na čijem je čelu.

Objašnjenje leži u četvrtoj presudi iz ovog tjedna. Presudi koju nitko nije tako doživio o usvajanju državnog proračuna za narednu godinu iz koje je očito kako Hrvatska želi nastaviti kruti neolibelarni koncept ostanka u permanentnoj krizi i potonuća u spiralu dužničkog ropstva. Ukratko se predviđa rast deficita, novo zaduživanje i oporavak začet na krajnje upitnoj procjeni o rastu BDP-a za 1,8 posto. Procjeni koja se već ove godine pokazala nerealnom i promašenom. Perspektiva je sumorna, a proračun najavljuje tihi sprovod slabašnog životnog standarda u Hrvatskoj. Još gore, Vlada ne nudi nikakve nove ideje, nikakva rješenja, osim spoznaje da jednostavno nisu sposobni osmisliti ništa novo ni konkretno na buđenju industrije, pokretanju bilo kakve proizvodnje, makar i za domaće potrebe, na promišljanju sustava koji dugoročno ne bi primarno štitio interese stranih banaka i korporacija, nezajažljivost u stjecanju kapitala na štetu većine. Koncept razvoja na temelju novog zaduživanja za investicije potrajat će samo ukoliko se nastavi prodaja državne imovine, Croatia osiguranja, Hrvatske poštanske banke i autocesta. Pitanje je koliko je takva država suverena? Možda bi zrnce nade moglo biti u još jednoj izuzetnoj izjavi Ante Gotovine o toleranciji, jednakosti i skromnosti. Izjava je išla srpskim medijima.

– Ja sam običan građanin, kao i svaki drugi, bio Mađar, Talijan, Rusin, Srbin, Nijemac. Zapravo, ovo je njihova domovina jednako kao što je i moja, kazao je Gotovina. Na kraju tjedna velikih presuda, kad se euforija slegne, a život vrati u normalu, te riječi vrijedi upamtiti. Suverenost države ipak je lakše prodati od ljudi koji u njoj žive. To će i budućnost pokazati, u to treba vjerovati.