– Evo, bit će mala prezentacija na zatvorenom dijelu sjednice, je li, ovo o investicijama. Nije zasad za javnost i ne očekujem da će svi razumjeti, ali dobro… Trendovi u svijetu govore da će za desetak godina, je li, zatvorski biznis preteći proizvodnju i preradu nafte za 13 do 17 posto. Mi, je li, kasnimo. Tu imamo najveća sredstva Svjetske banke, Morgana, Goldman Sachsa i MMF-a na raspolaganju. I to nisu krediti, već nepovratni novci. Ja sam nešto malo već rekao da ćemo graditi škole, muzeje, kasarne, bolnice, staračke domove, a onako usput sam spomenuo i zatvore. Eee, to vi ne znate, ali u zatvorima je budućnost. Cijeli svijet ide prema tome. Amerikanci su odavno izračunali da je BDP po glavi zatvorenika veći nego u bilo kojoj industriji. Natjeraju ih da rade za opće dobro, a plaće nema. Imamo samo taj problem javnosti. Ljudima treba objasniti da ćemo zatvorenike uglavnom uvoziti…                

– Obama kaže da nam sutra može poslati desetak tisuća potencijalnih terorista, a ako krenu prosvjedi izglasali su novi zakon po kojem će moći hapsiti bilo koga tko se približi nekoj zgradi u vlasništvu američke Vlade, taman da samo šeće psa u blizini. Evo i Britanci su krenuli osnivati privatnu policiju. To su trendovi, prisnažila je ministrica vanjskih poslova. 

– Ne treba samo policija biti privatna, opet je stao Čačić objašnjavati. Imamo u turizmu prostora po cijelom Jadranu koliko hoćete. Gdje je taj ministar turizma. Tko je to uopće? Ustani više, predstavi se, da svi znamo. 

Na rubu stola ustaje se ministar turizma i mrmlja nešto u bradu. 

– Glasnije da svi čujemo. Kako si rekao? Veljko? Koji Veljko? Nikad čuo. Pa, tko je tebe predložio, majku mu njegovu. Znaš li ti beno jedna koliko mi noćenja propuštamo zato što su u hotelima turisti? A sve ove hotele s dvije i tri zvjezdice možemo za tri-četiri mjeseca preurediti i dati u koncesiju kao vrhunske kaznionice. Na otocima otvorenog i poluotvorenog tipa za blaže prijestupnike, ubojice iz nehata i menadžere u državnim tvrtkama i bankama. I još imamo garanciju popunjenosti preko cijele godine.

 - A bismo li mogli zatvoriti umirovljenike? Mislim, postupno, preimenovati domove umirovljenika u domove zatvorenika, upitao je Mrsić. 

– Možda možemo osnovati zatvor za sportaše. Recimo na Bjelolasici. Da to sad imamo svi bi olimpijci do Londona mogli izjutra okopavati krompir, a popodne trenirati na jednom mjestu, zanio se sportaš Jovanović.    

– Bismo li mogli zatvoriti nezaposlene? Barem ove što su tamo više od pet godina, da raščistimo malo zavode i pošaljemo ljenčine da rade. Nek idu na bauštelu zidaju zgrade, pruge i mostove. Možemo to uvesti u kazneni zakon, tri godine zatvora za pet godina nezaposlenosti, dosjetio se ekonomski strateg Grčić.  

– Da, da, nije to loše, je li, zadovoljan je prvi potpredsjednik i odmah nastavlja govoranciju. 

– U prvim godinama ne možemo računati na tako veliku produkciju. Bivša vlada nije pripremila projekte, pa sad moramo premostiti s nizom malih projekata montažnih ćelija i samica.  Ajde, na brzinu, da čujem prijedlog reklamnih slogana. Da vidim jeste li štogod razumjeli i kako bi stvar mogla marketinški funkcionirati, stao je sad prvi potpredsjednik ispitivati kolege. 

– “Mala zemlja za doživotni odmor.” Možemo to na jumbo plakate polijepiti i stavit na sve granične prijelaze, inventivan je Jovanović.  

– “Hrvatska, raj iza rešetaka.” Na slici slapovi Plitvica koji se vide kroz prozor ćelije, pridodao se Mrsić. 

– “Guantanamo do Remetinca.” Nek se vidi da smo otvoreni za suradnju s cijelim svijetom, dosjetila se Pusić. 

– “Nulta stopa za domaše, azil za političke.” Ne znam, tako nešto, odsutno je dobacio Linić. 

Milanović se znakovito naklonio i šapnuo na uho Čačiću.

– Eto vidiš da nisu svi ministri beskorisni.  

 A onda se negdje s druge strane prostorije prolomio glas. Snažan, dubok i kristalno jasan uzvik.

 - To je čisti neoliberalni fašizam, teror i otimačina! 

 U prostoriji je zavladao totalni muk, ni muha da zucne. 

       Čačić se s mukom pribrao pa jedva promucao.

 - Tko… Tko je to rekao? 

 Ministri se stadoše nervozno osvrtati. Ne znaju o čemu Čačić govori. Zagledavaju se jedan u drugog, iza sebe, gore, pa dole. Čak i ispod stola. Ali, nigdje nikoga. Ni traga ni glasa. Izgleda da nitko ne zna odakle taj misteriozni glas. Tišina je nekako zlokobna, nikad nije tako na sjednici Vlade, čak ni onda kad prvi potpredsjednik urla na svih. 

Čačić pokušava nastaviti prezentaciju, ali zamuckuje, više ne sipa brojke iz rukava i zvuči kao da se brani. Prelazi pogledom redom preko ministarskih faca. Svi su mu sumnjivi, a opet ne može vjerovati da bi netko od ovih imao muda zavikati tako nešto. Ustao je, pa pogledao kroz prozor. Ništa neobično ne vidi se na Markovom trgu. Na trotoaru stoji samo onaj policajac što mu je jednom dao ključeve da mu parkira auto. Prvi potpredsjednik više nije siguran je li doista nešto čuo ili mu se samo pričinilo. Nalaktio se na prozor, zagledao negdje u daljinu i nesvjesno počeo nerazumljivo mrmljati.     

– Ma nemojte molim vas. Fašizam? Pa to su svjetski trendovi. Šta bi vi? Da nam srežu kreditni rejting? Da odustanemo od kamatarenja, odbijemo poslušnost, ma molim vas lijepo, glupani, imbecili, idioti, neposobnjakovići…  

Sasvim je zaboravio na vrijeme. Tek kad se okrenuo shvatio je da odavno nikoga nema u prostoriji. Svi su izašli u hodnik, nije ni primjetio da ga već dugo nitko nije slušao.