Netko je dao brašno, netko ulje, malo svježeg voća i povrća. Jedan je ribar zvao i pitao kako može doći do Kraljevice i odnijeti nekoliko kašeta ribe zatočenim i obespravljenim pomorcima na brodu »Padna«. Građani velikog srca, osjećajući bijedu i nepravdu, samoinicijativno su odlučili pomoći pomorcima na rubu gladi. Iako ni sami ne žive u blagostanju.

Slika druga seže u nešto dalju prošlost. Krajem srpnja prošle godine na zagrebački aerodrom sletjela su trojica hrvatskih pomoraca nakon što su skoro godinu dana proveli zatočeni na brodu »Katina« u Jemenu. Prizor je bio strašan. Kao da su na Pleso stigli ljudi iz koncentracijskog logora. Ispijeni, mršavi, upalih lica, bolesni i potpuno iscrpljeni. Živjeli su skoro godinu dana na brodu bez ikakvih prihoda, bez kvalitetne hrane, ponekad i bez pića, vezani na pučini, bez klime, često na temperaturi od 50 stupnjeva Celzijevih. Daleko od kopna i bez novca za bilo kakvu kupovinu. Bilo je teško vidjeti dubinu očaja na licima tih ljudi. Oni svoje mukom i patnjom zarađene plaće do danas nisu dobili. Niti hoće. Jednako nisu dobili ni onu minimalnu ljudsku satisfakciju u svojoj domovini.

Mehaničar Vlado Podobnik, prvi časnik palube Branko Mičetić, zapovjednik Davor Brozičević i električar Denis Malnar u toj svojoj Hrvatskoj nemaju ljudskih prava. Jer država ne poznaje pojam ljudskosti i solidarnosti. Pa zato moraju plaćati nekoliko desetaka tisuća kuna poreza na plaće koje nikada nisu dobili. Dok vlasnik njihovog broda i dalje radi. I nije mu se ni približno dogodila takva strahota kao njegovim bivšim zaposlenicima. Niti hoće. Kao bljutavi začin na torti okrutnosti dolazi podatak o moždanom udaru Branka Mičetića. Čovjek je obolio na »Katini«, ali za hrvatsko amdinistrativno čudovište, koje djeluje pod imenom HZZO, to nije ozljeda na radu. I budite sigurni, neće proći puno vremena, a svi ćemo moći čitati i gledati kako se predstavnici HZZO-a hvale ostvarenim uštedama i smanjenim rashodima. Uštedama od ukidanja besplatnih zdravstvenih usluga invalidima, doznaka za lijekove teško bolesnih ili smanjenja troškova za medicinska pomagala. Bez puno polemike o tome koliko je nevoljnika time dovedeno do ruba očaja.

Za hrvatsku državu pomorci predstavljaju ljude u vječnom egzilu. Uvijek bez sidra i doma. Dobri su kad treba platiti za ispite, brevete, poreze, razne državne namete, ali ne postoje kad im treba pomoći. Dok čitamo kako se olako zaboravljaju naplatiti milijuni kuna poreza na luksuzne jahte, kako se preko noći tajkunima praštaju stotine milijuna kuna poreznih dugova u raznoraznim nagodbama ili se zatvaraju mali obrtnici zbog viška od desetak kuna u kasi, vrijedi po tko zna koji put pisati o gulikožama. Jer baš nitko u Poreznoj upravi nije pošao od onoga što je vodilo obične građane do Kraljevice kako bi poklonili nevoljnicima vodu i hranu. Nema u njih elementarne humanosti i solidarnosti. Nitko u Poreznoj upravi nije ni pomislio koliko je nepravedno i suludo naplaćivati porez na plaću, koju pomorci nikada nisu dobili.

Samo na teoretskoj razini živimo u državi koja mora biti servis svojih građana. Ona to i jest. Za dobrostojeću manjinu gotovo uvijek, ali rijetko za većinu običnih ljudi. U bespućima ureda državne administracije itekako imaju što naučiti od građana, koji znaju regirati na tuđu patnju i nevolju. Novac nepravedno uzet od nemoćnih i siromašnih zauvijek bi trebao biti proklet. Zato i jesu gulikože.