Ponekad čovjek ima važnijeg posla od svjedočenja na tamo nekom sudu, tamo nekom bivšem premijeru, koji ionako ima više optužnica nego prijatelja u bivšoj stranci. Tako je jučer bilo i Ivici Mudriniću, generalnom direktoru T-HT-a i predsjedniku Hrvatske udruge poslodavaca, koji je imao važnijeg posla u Hotelu Westin, gdje je držao govor i dočekivao goste na Danu poduzetnika među kojima su bili i premijer Milanović i predsjednik Josipović. Pritom je Mudrinić poslao i poruku da se sudu ispričao zbog nedolaska, dodao kako se nada da će ispriku uvažiti, iako i ne moraju što se njega tiče.

   Dakle, sve je tu jasno, prvi poduzetnik u Hrvata imao je važnijeg posla od poziva na suđenje Ivi Sanaderu, što načelno nikoga ne mora zanimati, jer je riječ o relativno benignom događaju. Ali, poruka nipošto nije takva. Jer bi javne osobe u svakoj uređenoj državi trebale imati obvezu više i dodatnu odgovornost u poštivanju ingerencija državnih institucija, a ne javno pokazivati kako su iznad njih, nedodirljivi i nimalo uplašeni mogućom kaznom, a ta je najviše 5.000 kuna, što stvarno ne mora biti neki problem. Pogotovo ne Mudriniću. On nije jedini. Nedavno se i gradonačelnik Rijeke Vojko Obersnel opravdao ranije preuzetim obvezama zbog nedolaska na suđenje Željki Marković u svojstvu svjedoka. Ali je tek nešto kasnije od sudskog termina normalno sudjelovao u vlastitoj predizbornoj kampanji.

   Nakon usputne isprike Ivice Mudrinića zanimljivo je zamisliti kako je njegova obavijest sudu mogla zvučati. Išla bi recimo ovako:

   »Dragi sude. Pardon i časni sude. Evo pišem vam ovu ispriku, a možda i nije to isprika, shvatite kako god hoćete, jer ja baš sutra imam neka važnija posla tu u Zagrebu. Jest, blizu sam, ali ne mogu stići na ročište tako mi menadžerskog bonusa. Baš nam se ovaj skup u Westinu strašno zakomplicirao kod rezanja kanapeića na tanke šnitice, jer se ispostavilo da je kruh bio premekan, pa nam se sve počelo mrviti kad metneš kašičicom mini porciju kavijara ili lososa. Sve se raspada, nema šanse dodati neki ukras, komadić avokada ili masline, ne ide ni par listića peršina, o šparogama da se ne govori. I šta sad, ne možemo dozvoliti takvu blamažu pred poduzetnicima, predsjednikom i premijerom. Pa trči u pekaru, a malo tko radi kanapeiće, ne biste vjerovali, sramota za jednu metropolu. Jer, dok smo to našli, pa reži, maži, ukrasi, posloži na tacnu, prođe cijelo jutro, pa stvarno nema šanse da danas dođem. Nadam se da se ipak vidimo uskoro i molim vas da se prije upućivanja narednog sudskog poziva javite mojoj sekretarici, jer stvarno ni sam ne znam gdje ću od silnih obveza.«

Tako bi to u šali moglo izgledati. Mogao bi to biti i dobar presedan u općoj komunikaciji sa sudovima s poukom za svakog tko bi želio izbjeći maltretiranje pred porotom.

   Naravno stvar bi funkcionirala pod uvjetom da svi imaju novca za plaćanje sudskih kazni od nekoliko tisuća kuna. Za jednog bauštelca dovoljna bi bila ova isprika: »Baš sam zamiješao meltu, ali nam prifalilo cementa, pa sad čekamo. Možda dođem, a možda i ne dođem.« Za one bez posla: »Ne mogu danas, vodim tetku kod zubara, puno se čeka, a karijes dubok, strahota živa.« Ili za političara: »Dođem čim svršim kampanju. Nije ni meni drago, al šta ću kad se mora.«

   U Hrvatskoj, zemlji slučajnog sudovanja ni priča o neodazivanju sudskim pozivima nije bezazlena ni slučajna. Zbog poruke upućene javnosti. Građani ni pred sudom ipak nemaju šanse biti jednaki.