Osjećam se kao kompletan idiot. Ne od onih u kategoriji  slučajnog prolaznika, već idiot s višegodišnjim stažem.

U glavi vrtim pravu pravcatu dijagnozu, koju sad već razmišljam ispisati, uramiti i objesiti na zid. Već nekih 14 godina to traje i ovih dana ozbiljno razmišljam o tome koliko sam usamljen. Ima li vas idiota još tamo negdje? Volio bih da se javite, tek toliko da znam.

Čak sam razmišljao da platim klopu svakom čitatelju koji je ikada, igdje gledao direktan prijenos nekog sportskog natjecanja s Mediteranskih igara. Bilo kojih. Ili da znate gdje su uopće bile? Da, to vjerojatno znate, prelagano je.

Recimo da pitanje bude tko je osvojio zlato u nekom sportu na Mediteranskim igrama. Nisam htio biti pokvaren, pa pitati za medalju u mačevanju ili dizanju utega. Recimo tko je bio prvak u nogometu u Pescari. Ne. Nije ni to problem naći na Internetu. Nekako se bojim. Ima vas pametnih, svašta pratite, čitate, gledate… Tko bi vas sve nahranio u ovim vremenima sa ovom plaćom. Urođena škrtost je ipak prevladala…

Ali, moram objasniti zašto se osjećam kao idiot.

Počelo je još tamo u drugoj polovici devedesetih godina prošlog stoljeća na prvoj kandidaturi Rijeke za Mediteranske igre kad je Linić na brzinu uzeo Magaševu skicu kopije Poljuda i zalijepio istu na Rujevicu. Desilo se preko noći.

Ja budala nisam mislio da će to onda trajati još 14 godina. Poslije sam na prvu loptu čak i povjerovao Antunu Vrdoljaku kad je objašnjavao da Rijeka treba sama odustati od kandidature u korist drugoga, jer sad nije red na nas, već na Afriku, ali će zato idući put svi uzvratiti glasove Rijeci. Tako je pričao veliki hrvatski režiser.

Onda su izabrali Almeriu, pustopoljinu u španjolskoj pustinji, koja danas ima i nogometnog prvoligaša u “malo” jačoj ligi od HNL-a. A Vrdoljak je o Mediteranskim igrama pričao samo kad nije imao drugog izbora roneći krokodilske suze zbog tužne riječke sudbine.

Onda se Obersnelu pridružio Mateša u objašnjavanju kako nas ovaj put sigurno nitko neće zaj…. redajući pritom čvrste argumente o sportskom poštenju, o riječkoj upornosti, najboljoj prezentaciji i šta ja znam čemu sve, nemojte da dalje nabrajam. Riječani su ipak postali veći volovi od ovih iz Volosa.

Od svega su gadljivije bile samo priče o moralnim pobjednicima natjecanja bez morala i poštenja u kojem pobjedu žele samo glupani. Jer, nikada, nitko nije Rijeci nabijao tako velike kolektivne komplekse i frustracije kao one starkelje iz MOMI-ja do kojih je Riječane kao ovce na klanje vodio uvijek jedan te isti čovjek. Vojko Obersnel. Jesmo li mi stvarno takvi mazohisti?

Poniženjima nikad kraja. Samo je još trebalo da oni volovi iz Volosa shvate kako nemaju para za ono što su obećali skupo platiti, pa bi sad, eto, mogla i Rijeka dobiti ono što je davno trebala dobiti. I onda opet ide red priče o kopiji Poljuda na Rujevici sa 30 i kusur tisuća natkrivenih sjedećih mjesta.

A znate li tko je osvojio zlato u nogometu u Pescari? Španjolska. Njihov najstariji igrač imao je okruglo 20. I njih je bilo tek nekoliko, ostali devetnaestogodišnjaci. Djeca, još se igraju nogometa, ali bi zbog njih trebalo potrošiti stotinjak milijuna eura za Poljud na Rujevici. I to nakon što je Rijeka u međuvremenu ulupala užasne novce u gradnju rukometne dvorane u kojoj se Svjetsko rukometno prvenstvo nije moglo igrati, jer je ista bila premalena. Naravno, dobra je za Mediteranske igre, za iluziju o jednom velikom sportskom natjecanju, koje u stvari nikoga ne zanima.

Pao mi je napamet Tolstoj. Svaka njemu čast, “Rat i MIR” jest književni klasik sa skoro 1.800 stranica, ali je i njega moguće pročitati za manje od 14 godina.

Bar sam tako mislio dok novinari nisu pitali Obersnela: “Hoćemo li se kandidirati 2021. godine?” I ja sam do kraja zablokirao.

Što duže pamtim vidim koliko sam blesav bio i ne mogu si pomoći. Više ne mogu pisati ni ovaj blog. Tek da zavapim.

Nemojte više, molim vas druže Tolstoj, nemojte više.