Radio se, što god tko govorio, i dalje sluša, najviše u automobilu. Sluša se, dakako, najviše glazba, ali s godinama se preferencije mijenjaju. Slušaju se i govorne emisije, simpatiziraju pojedini voditelji i voditeljice, čekaju nagradne igre, ili pak Metafora, ta čudesna emisija u kojoj Ivica Prtenjača liječi poezijom. Sve je tu legitimno i ništa nije za brigu dok ne ulovite sebe kako se veselite radijskim informativnim emisijama, kako drhtite zbog špice Kronike dana Hrvatskog radija. Nije to dobro i daje mrvu na mazohizam, ali je donekle i razumljivo u zemlji u kojoj je politika ama baš sve. Kako nećeš okrenuti na Kroniku u dane od izbora! I kako se nećeš razveseliti kad ti u dane između dva kruga lokalnih izbora uho ponajviše zapamti nogometnu vijest.

Elem, nakon što se u Kronici ispričalo sve o izborima, onda o svijetu, nešto i o gospodarstvu i ekonomiji te sitno o kulturi, na red je došao blok o sportu. A tamo dilema svih dilema, pitanje gdje će biti pokal što se dodjeljuje nogometnom prvaku Hrvatske kad čak tri kluba imaju realne šanse da pokal zasluže!? Gdje će ljudi odgovorni za dodjelu pehara čekati da se to zadnje kolo rasplete, pa da mogu stići na vrijeme ili do Zagreba, ili do Rijeke, ili do Šibenika!? Hoće li stvarno čučati u nekom brzom vozilu tamo u Bosiljevu, da je šoferu otprilike jednako daleko stići u spomenuta tri grada, ili će helikopter letjeti naokolo, kako se nešto šuška!? Pitali to novinari Hrvatskog radija, ma sugovornik neki iz Hrvatskog nogometnog saveza sve nešto izokola objašnjava. Čini se kako u HNS-u računaju da će proći nešto vremena dok navijači prvaka ulete na teren, dok se teren raščisti, dok se pozornica postavi i vatromet osigura, taman toliko vremena da neki policijski Niko Puljić doleti gdje treba. Samo, bit’ će im jedan šofer malo, ili će se unaprijed morati odabrati netko na nogomet posve imun, ili će se tražiti tri šofera pa da jedan navija za Dinamo, drugi za Rijeku, a treći za Hajduk, taman da mu je slađe nagaziti papučicu gasa. Dilema koliko vam drago i to takvih da se čak i nesretni šef SDP-a Siniša Hajdaš Dončić dosjetio povući paralelu s nogometom uskrsnuvši četvrti dan od lokalnih izbora da i on poraz oslika pobjedničkim bojama. Poslužio se i on, naime, nogometnim rječnikom. Jer…

– Jer kako bi rekli nogometnim žargonom, pošto su svi u nogometu sada, utakmica ima dva poluvremena – reče Hajdaš Dončić.

Ima. Ima i utakmica dva poluvremena i lokalni izbori drugi krug. No, što smo naučili ili vidjeli u prvom krugu!? Vidjeli smo taman toliko svega i svačega da s pravom svatko može sam krojiti svoju istinu o izborima, strankama, politici. I bome zabavno je koliko i brine.

Vazda je svečano na izbornom mjestu. Izborno povjerenstvo oboruža se grickalicama i keksima, mladi roditelji dovuku svoju nejač, a susjedi se mjerkaju ispod oka baš kao da se tako može namirisati kako im to politički susjed vrata do diše. Cijelu godinu nije bitno diše li uopće, ali kad dođe vrijeme od izbora, ne bi uopće škodilo da na prsima svatko ima logo svoje opcije. Pa se zna čija majka crnu vunu prede. Atmosfera na biralištu je usprkos svemu gospodska i damska, a članovi povjerenstva užurbani. Previše je papirića u igri na tim lokalnim izborima da ne bi bili užurbani. Plavi, rozi, ovaj, onaj. I dok se listić na kojem su kandidati za gradonačelnika lako rješava kad je ionako vazda sve po onoj ‘za i protiv’, baš kao i onaj za gradsku skupštinu, onaj za mjesni odbor je čudo. Tamo, naime, samo dvije stranke imaju kandidata, u ovom slučaju Možemo i HDZ. I od ta dva kandidata nijedan se nije udostojio biraču koji živi u njegovu kvartu ni letak sa svojom slikom tutnuti u kaslić. Dođavola i bestraga, kako je to moguće!? I zašto bi itko na razini mjesnog odbora glasao za stranku a ne za čovjeka, a kako ćeš glasati za čovjeka kad mu lice ne znaš pa da mu sutra možeš prići u kvartovskom dućanu i pred njega istovariti svo svoje nezadovoljstvo kvartovskim stanjem.

No dobro, na stranu gradske četvrti, mjesni odbori, dobrosusjedski odnosi, kad se u nas samo veliki gradovi broje i gdjekoja županija. Broji se tako da zadovoljan može biti svatko, pa čak i onda kada je matematički, kako to lijepo napisa neki dan Dražen Ciglenečki, to jednostavno nemoguće. Broji se tako da i opet najviše razloga za zadovoljstvo ima HDZ, razloga toliko da im se nema što nego priznati uspjeh. Tu se onaj teren još poštuje, biračko tijelo obilazi, koliko god da je zakazao spomenuti kandidat za mjesni odbor. Tu se malo što prepušta slučaju, zapravo ništa se ne prepušta slučaju još otkada je izborni model skrojen. Tu se brine za svoje ljude toliko da evo na radiju vele kako će se zastupničkog mandata maniti i Goran Ivanović, a sve da bi mogao biti dožupan osječko-baranjski. U vijesti se ne kaže hoće li se Ivanović ostaviti i voditeljskog posla, onog u TV uratku »Slavonsko veselje«, ili je njegova ljubav ka bećarcu i tamburici od svega jača pa i dožupanskog upravljača. Valjat će to nekim bećarcem razriješiti.

Samo, što je tamburica kontra njegovana brka! Potonuo tako Most svuda osim u Splitu. Dobro, u Splitu je uvijek bio u izgradnji, ali dok Grmoja i Petrov vidaju rane uspjehom se dade okarakterizirati ulazak Mostovog Franka Kelama u gradsko vijeće. Kandidirao se on za gradonačelnika, nosio listu Mosta u Splitu i osvojio mandat. I sad ga zovu svi redom, Puljak, Šuta, Kerum, a on ‘ladno može u ladovinu zajedno sa svojim savršeno njegovanim retro brkom. U situaciji kad u Splitu HDZ doživljava renesansu i to ponajprije zato jer je, kako se piše, njihov kandidat Tomislav Šuta iznimno pristojan, dobar brk zlata vrijedi. Ne možeš Kelama ne zapamtiti, brk je takav da se i on čini pristojan, i da nije uz njege Most što se uruši, tko zna gdje bi mu bio kraj.

Iva Rinčić nema brk, bogu fala, ali se može na neviđeno reći da je pristojna. Bome i tajming joj je sjajan. Pričekaš da SDP puca sebi u nogu, u obje noge, mudro ocijeniš kako ti Krpan nije dostojna protivnica pa pristojno ubaciš u brzinu više. Rijeci je jednostavno potreba od promjene, pa će je nakon svih ovih godina i dobiti. No, kako to već u nas obično biva, sve što prije izbora nije bilo važno, na naglo važno postaje. U zemlji u kojoj je teorija zavjere program svih programa, legitimno se pitati tko iza toga stoji, tko financira, tko konce vuče. U sve je lakše vjerovati nego u to da je Iva Rinčić sama sve osmislila. Kakogod, promjena je tu, taman da zanimljivo bude gledati kako će se na promjenu Riječanke i Riječani naviknuti.

U Zagrebu zato fascinira kako se Nino Raspudić u kampanju svoje supruge dao tijelom, duhom i njuhom. Sto godina čovjek u Zagrebu živi, a tek nekidan mu je onkraj trešnjevačkog placa zavonjalo toliko da se, kako reče, ispovraćao zamalo. Sve bi to naramak mirisnih svijeća by Marija Selak Raspudić garant riješio. Samo, kandidatkinja za gradonačelnicu kaže da je ona punk, dok je Tomašević establišment. A kad si punk, što će ti mirisno kandilo!? Kažu da su sva čuda moguća, koliko god nikakav optimizam ne ulijeva ona vazda ista ekipa oko Selak Raspudić u kojoj se visinom ističe njen najbliži suradnik za kojeg je ponosno rekla da je onomad sam zaradio sebi za maturalno putovanje. Dade se pobrojanom dodati još štošta, recimo sa žaljenjem primijetiti kako gradonačelnik Splita uredno ide na utakmice Hajduka, ali ne zna nabrojiti pet igrača prve postave. Zato je netom nakon izbora na zaslon mobitela stiglo nekoliko znakovitih poruka.

– Svi pobjednici izbora! K’o da se natječu ‘ko ima gluplje birače. Ili članove – veli Roko.

– Šta ću ja sad morat glasat za HDZ!? – pita se Mirjana.

– HDZ izdominirao, SDP se uglavnom osramotio, Možemo očekivano uspješan, ali samo u Zagrebu. Most propao. IDS propao. Raspudić ponizila HDZ – ocjenjuje mlađahni politolog Mislav.

Jedan ufitiljen brk ima zašto biti zadovoljan. Svi ga zovu, ptice cvijeće, a on navodno nikom neće. Mrtva trka za ljubav ufitiljena brka. Ipak se kreće! Od estetike fete pršuta sljubljene s oznojenim čelom došli smo do kicoškog brka i pristojnosti. A gdje će, što brk, što onaj pokal za prvaka, uskoro ćemo saznati. Na žalost, ili na sreću, kada je nogomet u pitanju, pobjednici ne mogu biti svi.