Uvodnik

Epidemija zlovolje

Damir Cupać

Foto Jurica Galoic / PIXSELL

Foto Jurica Galoic / PIXSELL

Ako su suci zlovoljni zbog plaća i loših uvjeta rada, oni moraju shvatiti i da su građani zlovoljni zbog sporosti pravosuđa i da ta zlovolja nije iznimka, nego pravilo

placeholder


Budući da je štrajkanje u modi, krenuli su prvi put od hrvatske neovisnosti štrajkati i hrvatski suci. Na sve strane se prijeti štrajkovima, pa su i suci stali u red. Pravo na štrajk je ustavno pravo i treba razumjeti one koji na taj način pritišću izvršnu vlast da im povećaju plaće. U zadnje dvije godine troškovi života su toliko porasli da plaće često ne omogućavaju uvjete za dostojanstven život. Hrvatska vlast hvali se izvrsnim stanjem državnog budžeta pa je red da nešto iz tog budžeta kapne i kroz plaće javnih službenika, ali i sudaca s obzirom na to da su po javno iznijetim podacima nekima od njih plaće zaista male. No, bijeli sudački štrajk nije naišao na razumijevanje javnosti. Od hrvatske samostalnosti dan po dan, mjesec po mjesec, godinu po godinu, desetljeće po desetljeće urušava se povjerenje građana u pravosudni sustav. Netko bi mogao reći da je riječ o subjektivnom osjećaju koji nema veze s realnošću. Mogao bi da nije niza afera koje su obilježile pravosudni sustav.


Za loše stanje u hrvatskom pravosuđu ima objektivnih razloga. U njih spadaju užasni uvjeti rada, kadrovski deficit, male plaće. Ali ima itekako puno subjektivnih razloga. Kada građani nisu zadovoljni načinom na koji funkcioniraju izvršna ili zakondovana vlast, oni je svake četiri godine mogu smijeniti na parlamentarnim izborima. Ili ranije, ako se izglasa nepovjerenje vladi, a novi mandatar ne dobije povjerenje Sabora. Raspišu se prijevremeni izbori pa hrvatski birači na izborima odluče što će i kako će dalje. Kada je riječ o sucima, o njihovom radu trebao bi voditi računa pravosudni sustav. No, unatoč brojnim aferama sankcije protiv loših sudaca teško su se izricale. Za njih stvari funkcioniraju kao da su u socijalizmu u kojemu je jako teško bilo sankcionirati nered i nerad. U svakom žitu ima kukolja, ali ako se kukolj ne čisti, onda se stvaraju uvjeti za percepciju da je više kukolja od žita.


Kada se sredinom travnja ove godine krčki sudac Anton Hlača proglasio raspravno nesposobnim i odgodio ročište zato što je zlovoljan, izazvalo je to bijes javnosti. A zlovolja ga je spopala nakon što je otvorio buštu za ožujak 2023. godine. Onaj koji je razapet u javnosti, ispao je na kraju najpošteniji jer je preuzeo osobnu odgovornost kako bi ukazao na probleme u pravosuđu. Iz perspektive pokretanja bijelog štrajka čini se da je problem suca Hlače taj da je prerano kukuriknuo. Jer nakon njegove zlovolje sada imamo epidemiju zlovolje, odnosno bijeli štrajk sudaca.




– Moja odluka nije odraz samovolje ili bahatosti, već vapaj prema izvršnoj vlasti, koja mora obratiti pozornost na pravosuđe te pristupiti sustavu ne kampanjski, već sistematično, kako bi sudbena vlast u Republici Hrvatskoj postala učinkovita, i neovisna, ispričao je tada medijima Hlača. On je pojasnio da Hrvatska ima najveći broj sudaca na milijun stanovnika u Europi, a percepcija je javnosti da je sudstvo sporo i neefikasno. Ocijenio je i da ta percepcija nije daleko od stvarnosti.


Zbog sporosti hrvatskih sudova građani vjerojatno neće ni osjetiti da je štrajk upozorenja u tijeku. Oni koji imaju nesreću da se kreću sudskim hodnicima navikli su na odgađanje rasprava pa će dosta građana, ali i odvjetnika ocijeniti da se njima čini da su suci u bijelom štrajku kontinuirano. Zbog toga suci teško da mogu računati na podršku javnosti. No, za društvo u cjelini nije dobro da je došlo do štrajka, a još je manje dobro da izvršna vlast nije u stanju silne godine stvoriti normalne uvjete rada hrvatskim sucima i svim zaposlenicima hrvatskih sudova.


Valja se nadati da će se i ovom prilikom pojaviti čudotvorac i premijer Andrej Plenković i riješiti problem. No, valja se nadati i da će se nakon povećanja plaća neke stvari u hrvatskom pravosuđu promijeniti i da će pravda u Hrvatskoj postati brža i efikasnija. A da bi to bilo ostvarivo, sami suci moraju početi čistiti kukolj i početi vraćati povjerenje građana u sustav čiji su oni temeljni dio. Efikasno i neovisno pravosuđe ne može osigurati nikakav novac, to mogu jedino osigurati sami suci. Ako su suci zlovoljni zbog plaća i loših uvjeta rada, oni moraju shvatiti i da su građani zlovoljni zbog sporosti pravosuđa i da ta zlovolja nije iznimka, nego pravilo.