Višegodišnji financijski okvir Europske unije, odnosno europski proračun od 2028. do 2034. je u pripremi, a rasprave se mahom vode oko toga koje su zemlje neto-uplatitelji, odnosno daju u proračun više nego što dobivaju, a koje su neto-primatelji, što znači da uplaćuju manje od iznosa koje povlače.

Zemlje koje više uplaćuju, nazvane »štedljiva šestorka«, predvođene su Njemačkom, a tu su još i Austrija, Danska, Finska, Nizozemska i Švedska. One traže smanjenje proračuna, strožu budžetsku kontrolu i manju potrošnju, a posljedica bi mogle biti manje isplate za neto-primatelje.

To naravno ne odgovara zemljama koje temeljem slabije regionalne razvijenosti iz kohezijskih fondova primaju značajna sredstva za obnovu infrastrukture i ujednačeni razvoj. Među njima je i Hrvatska.

Neto primatelji su većinom nove članice, manje razvijene članice, ali se generalno europski jug, dakle mediteranska Europa, dijelom ona koja se ovih dana sastala u Splitu, smatra onim dijelom Europe koji je zainteresiran za povećanje fondova, a nikako za njihovo smanjivanje.

Tu onda ulaze i velike ekonomije poput Italije, te Francuske, koja pak ima velikih proračunskih problema i na nacionalnom nivou i konstantno krši kriterije proračunskog deficita.

Ova podjela zapravo kopira staru podjelu na Europu dviju brzina – iako joj više ne odgovara, jer Italija i Španjolska rastu brže od Njemačke. I dalje se, međutim, na neki način potvrđuju stereotipi o štedljivom i proračunski odgovornom Sjeveru, rastrošnom Jugu, te još uvijek slabije razvijenom Istoku. No, ova priča ima nekoliko razina koje treba rasvijetliti.

Ovih je dana bečki Institut za međunarodne ekonomske studije (WIIW) izašao s odličnom studijom dvaju svojih ekonomista koji raspravu s toga koliko je tko uplatio, a koliko je tko povukao, potpuno skreću na posve drugu os, a to je koliko točno u proračun EU-a uplaćuju radnici, odnosno koliko u taj proračun novca ulazi temeljem oporezivanja rada i potrošnje, a koliko pristiže od poreza na kapital.

I dolaze do ključnih i zapravo poražavajućih podataka. Primjerice, 2024. rad je činio 52 posto ukupnih poreznih prihoda u EU-u, dok su porezi na kapital i imovinu činili samo 5 posto, odnosno 2 posto.

To treba preokrenuti, zaključuju ekonomisti ovog Instituta, sa sjedištem u vječno »crvenom Beču«. Treba jače oporezovati kapital, bogate pojedince, korporacijske divove, posebno financijski i digitalni sektor, koji ništa ne plaća, a ubire goleme prihode i profite.

Predlažu porez na financijske transakcije, bitcoin imovinu sve ono što bi u fokus poreznika stavilo krupni kapital. Ne samo da ne treba smanjiti proračun EU-a, nego ga treba i povećati, a to se vrlo lako i učinkovito može jednostavnim potezom – širenjem porezne baze i oporezivanjem kapitala.

Unija bi tada mogla financirati obranu, ali i razvoj i konkurentnost i zelenu politiku, tvrde. Ujedno bi se napravio i red, povećala transparentnost i stanje na tržištu. Stvari su potpuno jednostavne, pa zašto se to onda ne čini?

Možemo samo pretpostaviti da postoje snažni lobiji koji se ovakvom poretku stvari suprotstavljaju, ali tako Europa pili granu na kojoj sjedi. Lakše je »trubiti« o kohezijskim fondova i upirati prstom u one koji troše.

Lakše je izazivati unutarnje podjele temeljene na tome tko odakle dolazi, nego se usredotočiti na klasne podjele i velike nejednakosti, koje ne poznaju niti jedan jezik, osim jezika novca.

Zato se i govori »Europa kapitala«, a manje rada, i zato rad, radnici, studenti, građani koji si od svojih plaća ne mogu priuštiti stan, svi koji se osjećaju marginalizirani i nebitni, sve češće prosvjeduju.

A u Francuskoj prosvjeduju mladi, koji osjećaju, ne samo da »nikoga nije briga«, nego i da su unaprijed »uhvaćeni« u zamku kapitala, te da nemaju nikakvu budućnost niti mogućnost kretanja po društvenoj ljestvici. No, zašto ljestvica uopće postoji?

Bečki pak ekonomisti skreću pažnju i na to da rasprava na razini nacija nije dobra jer rastače Uniju, ne pridonosi koheziji, nego unosi razdor među članice, jer se stalno u nekoga upire prstom.

To ne pridonosi zajedništvu Europe i nije dobro za njenu stabilnost i snagu. Podsjeća to na situaciju kakva je nekad bila u Jugoslaviji, kada se govorilo tko daje novac i kamo novac ide, pa su se neki osjećali iskorišteni i da plaćaju za druge.

Čim se dakle rasprava prebaci na razinu nacija, prijeti raspad. Naravno, bivša je država bila bremenita i brojnim drugim problemima, no ekonomski faktor nije bio nevažan.

Prava bi se rasprava u Uniji sada trebala kretati na osi kapital-rad. Antonio Gramsci, talijanski novinar, filozof i ljevičar, koji je rođen na jugu Italije, slušao je kako siromašni ljudi talijanskog juga za svoj težak život stalno optužuju bogati sjever.

Bilo je to početkom prošlog stoljeća, uoči svih strašnih ratova. No, kada je došao na sjever gdje je studirao u Torinu, vidio je da i radnici na sjeveru jednako teško žive.

Vidio je radničku borbu i štrajkove i poručio svojim južnjacima: nisu vam krivi radnici sjevera, nego »vaši« južnjački kapitalisti, koji vas dole izrabljuju jednako kao što na sjeveru radnike izrabljuju »njihovi« kapitalisti sa sjevera.

To je sukus internacionalne radničke borbe – ne dijelimo se primarno po naciji nego po tome živimo li od svog rada ili zgrćemo li kapital. Tko živi od rada, prima plaću, te ako je ta plaća mala, osjeća da dio svog rada poklanja vlasniku sredstava za rad.

Taj osjećaj je zajednički svim pripadnicima iste klase – oni govore »istim jezikom«, u smislu »razumiju se«, otkuda god da dolaze. To je osnova marksističke analize materijalnih odnosa, na kojima počivaju sve ostale strukture moći.

I osnova gramscijevske jezične nadgradnje koja te odnose moći onda može raskrinkati. To je onda i osnova bunta koji se međutim često guši, odnosno skreće se s tog problema pažnja, prebacivanjem loptice na teren nacionalizma, izolacionizma, zatvaranja prema »strancu«, jer je netko druge vjere ili nacije, iako ustvari nije stranac nego supatnik u borbi za egzistenciju.

Europa, ako želi biti Europa svih svojih građana, Europa radnika, Europa koja se i dalje može zvati »najboljim mjestom za život«, mora to shvatiti – mora usvojiti i u svoje politike jače inkorporirati vrijednosti radničkog pokreta. Inače će nezadovoljstvo sve jače kuljati, a sada vidimo već dvije osi borbe.

Prva je dakle bunt učenika i studenata u Francuskoj, kojima se sad pridružuju i druge, i to vrlo heterogene skupine, a druga je bunt građana protiv skupih stanova u Španjolskoj.

Slika starice koju izbacuju iz stana u kojem je provela cijeli život jer je najamnina porasla do razine koju nije mogla plaćati obišla je svijet i digla Španjolce na noge.

Iz samrtne postelje poručila je sugrađanima da se bore. Ja više ne mogu, rekla je Maria Carmen Abascal, ali vi nastavite. To je strašna poruka. Nitko nije izuzet. Pedro Sanchez htio je pogurati reformu stanovanja, no parlament ju je stopirao.

Sada ide na nove izbore jer želi širu podršku. Vidjet ćemo što će biti. Emmanuel Macron pak šeta po Splitu dok kod kuće ima »krš i lom«. Tu dolazimo do novog momenta.

Francuska nije štedljiva zemlja, ima veliki deficit, dakle daleko od toga da ulazi u štedljivu šestorku, ali ono za što je deficit povećala očito nije studentski standard, niti život običnih ljudi.

Znači, i oni koji troše – troše pogrešno. Macron je predvodnik tzv. koalicije voljnih, zalaže se za povećanje troškova za obranu, no kada su u pitanju građani, tu je dozvolio povećanje nejednakosti i ogromnih razlika, imovinskih i, još gore, razlika u mogućnostima.

Uskoro su u Francuskoj izbori. Ljevica podupire studente, desnica se opet služi antagoniziranjem i zalaže za gušenje pobune, koja je, istina, dovela do tragedija.

Desna Marine Le Pen vodi u anketama. Ali, ipak, Francuska će teško na tu stranu. Jedna je prosvjednica rekla, ako smo kolijevka bratstva, jednakosti i slobode, to onda mora vrijediti za svih ili za – nikoga.

Treći aspekt cijele priče je taj što su zemlje poput Italije i Španjolske trenutno lokomotive rasta cijele Unije. Nisu to više Njemačka i partneri. Njemačka se našla u ogromnim ekonomskim problemima i zagovaranjem reformi i štednje na sve osim na obranu rješava zapravo svoje probleme.

Zemlje Juga, one, je li, koje su se našle u Splitu, puno su dakle veći faktor nego im čisti stereotip pripisuje. Tu su se omjeri snaga skroz promijenili. I te su zemlje toga i svjesne.

Zato je splitski susret imao težinu. Premijer Plenković i njegova politička pozicija trenutno su također bremeniti problemima. Činilo se da mu je govor u Splitu, na razini visoke diplomacije, bio pravi odmor u odnosu na dnevnopolitičke probleme izazvane sve većim životnim problemima građana.

Hrvatska je zemlja velikih nejednakosti. Dok glavni grad i još nekoliko velikih gradova imaju određeni standard, veliki se dio Hrvatske, kada prođe sezona, isprazni, otoci opuste, nema osnovnih pretpostavki za normalan život. Kontinent je i inače slabije naseljen.

Zemlja slabo obrađena. Hrana se mahom uvozi. Lika se bori i s otpadom. Cijene stanova lete u nebo. Stanovi su daleko od priuštivih. Prosječna penzija kažu da je oko 750 eura.

Medijalna plaća svega petstotinjak eura više. Financijska industrija se pak kupa u novcu. Političari se prema novcu poreznih obveznika odnose rastrošno. I bahate na »najjače«.

Zapošljava se nepotistički. Radnike nitko ništa ne pita. U Hrvatskoj međutim skoro nitko ne prosvjeduje. Osim ljudi iz Gospića koji su se odvažili jer doslovno žive kraj otpada, u prašini. Tu diplomacija, da je ne znam kakva, više ne pomaže.