Monetarni korijeni političkog ekstremizma (»The Monetary Roots of Political Extremism«) naziv je članka britanske ekonomistice Ann Pettifor, objavljenog na project-syndicate.org, u kojem iznova problematizira činjenicu da je svjetski financijski sustav skrojen, ne po mjeri građana, nego bogatih kapitalista, plutokrata, koji se tako još više bogate.

Sam demokratski proces pak uopće ne zahvaća ovo područje putem javnih politika. Ono stoga postaje područje moći koja se izmiče, otima kontroli, otuđuje od naroda. Više ne služi da poveća blagostanje, već živi svoj život koji nije slučajan, niti ovisan tek o nekim autoimunim tržišnim kretanjima, kako to tumači mainstream kritika neoliberalizma. Itekako je namjeran i smišljen.

Države se odriču poluga vlasti uime nekog nadnacionalnog svjetskog poretka i institucija koje ga predstavljaju, a koje se rukovode prvenstveno privatnim interesima. To, povratno, nagriza demokraciju, jača ekstremizme i traži korjenite promjene. Pettifor je kejnezijanka koja kritizira neoliberalni pogled na novac kao robu.

U kejnezijanskom poimanju svijeta novac ne bi trebao biti neutralna tvorevina ovisna o apstraktnim ekonomskim zakonima, ali ni puki rekvizit u rukama vlasnika kapitala kojima javna vlast samo smeta. Novac je, u filozofskom smislu, društveni konstrukt, konvencija (Keynes), oko koje smo se dogovorili – mi, građani, u sklopu društvenog ugovora, da nam služi razmjeni i čuvanju vrijednosti (funkcije novca), ali i da ga »ex nihilo« (iz ničeg) ima pravo emitirati samo jedna – narodna, središnja banka.

Ona onda i upravlja tom emisijom: tiska ga pojačano ili se pak od toga suzdržava, kontrolirajući tako njegovu količinu u optjecaju, a sve radi postizanja zajedničkih društvenih ciljeva – niske inflacije, a prije svega rasta zaposlenosti.

To je kejnezijanska intervencionistička politika: protuciklička i javna. Monetarna politika bi dakle trebala biti jedna od poluga javne vlasti u kojoj se ogleda lijeva ili desna politička orijentacija.

No, kakva god bila, mora ostati u rukama naroda koji temeljem preferencija bira na demokratskim izborima, u političkom procesu. Takav kauzalni lanac omogućuje građanima da znaju za koga i što glasaju, da imaju uvid i kontrolu u emisiju novca koji im služi u ekonomskim pitanjima i životu.

Sve to u neoliberalnom mainstream okviru pada u vodu. To je predmet kritike i same Pettifor. Novac, kapital, osim što kola u javnoj sferi, ima nažalost i svoje skrivene puteve, tzv. shadow banking, o čemu Pettifor često kritički piše i govori – brojne privatne fondove, tokove, priljeve i odljeve, koji izmiču oku javnosti i bilo kakvoj regulativi.

No, Pettifor u ovom članku ide korak dalje, pa otprilike kaže (ne citiram) da je jedan dio monetarne teorije, jedna nazovi škola u razvoju ekonomske misli, utrla put današnjim plutokratima da svoje bogatstvo nesmetano i sistemski uvećavaju, pa spominje Muska.

Pettifor misli na tzv. ženevsku školu iz tridesetih godina prošlog stoljeća koju je kanadski povjesničar Quinn Slobodian prozvao posebnim pravcem ekonomske teorije (i na njega se Pettifor poziva).

Tadašnji predstavnici neoliberala, austrijske psihološke škole, udružili su naime snage s njemačkim ordoliberalnim pokretom, te je nastao svojevrsni mutant, a ja bih možda dodala, ekonomski Frankenstein.

Njega Mary Shelley, neobične li koincidencije, također piše u Ženevi, te radnju dijelom tamo smješta. Riječ je o korigiranim neoliberalima, popularno nazivanim i ordo-globalistima koji suprotno uvriježenome mišljenju nisu protiv države, nego se ustvari još i zalažu za jaku državu, ali takvu da joj je glavni cilj da čuva slobodno tržište, i onda sve to skupa još dižu na višu, globalnu razinu.

Kako bi se dakle izbjegao utjecaj (nacionalne) države koja se u to doba na njemačkom području ionako strašno kompromitirala, otišlo se i predaleko, pa se i prije rata, ali i poslije, ekipa na čelu s Hayekom i Misesom, a kasnije im se pridružuje i Friedman (čikaška linija), dogovara da tržište mora biti centralno mjesto i smisao djelovanja.

I to ne tržište, kako se to obično misli, lišeno države, nego upravo suprotno – tržište čije će razmahivanje do krajnjih granica država upravo omogućiti. Dakle, država u službi tržišta, a ne obratno.

Foucault je, pišući o ordoliberalima, njih vidio kao bijeg u slobodu od nacionalsocijalizma, što su tada u tom kontekstu i bili. Bili su mu zanimljivi jer je ideja slobode, slobodnog tržišta, postala legitimacija moderne poslijeratne njemačke države koja je naravno htjela sprati ljagu nacizma.

Tome su uvelike pridonijeli ordoliberali koji su se uistinu pojavili u vrijeme i na mjestu kada je sve što je bilo iole liberalno itekako bilo za pozdraviti. U Ženevi su očito dobili »nadgradnju«.

Demokratski procesi ionako su se kompromitirali pa ih je bilo lakše gurnuti pod tepih i na polju ekonomije s argumentom da bi mogli na neki način kontaminirati i savršeni tržišni mehanizam.

No, to je bilo izvrtanje teza. Prava bojazan je bila da bi se netko npr. mogao sjetiti sasvim legitimne potrebe za preraspodjelom. To bi onda skrenulo logiku s efikasnosti na primjerice pitanja jednakosti, pravednosti i slično.

Stoga se došlo na ideju da novac, monetarnu politiku, kretanje kapitala, treba dići iznad razina suverenih država i povezati se u nadnacionalni sustav globalnih institucija koje će paziti da na globalnoj razini kapital nesmetano kola, s minimumom uplitanja javnog, a s maksimumom pažnje prema privatnom interesu.

Po tom smo modelu, vjeruju kritičari takve arhitekture, dobili brojne međunarodne ekonomske institucije koje s jedne strane navodno potiču konkurentnost, globalizaciju i razmjenu, ali s druge si uzimaju za pravo da kritiziraju ili izravno utječu na važna pitanja, oteta iz demokratskih procesa pojedinačnih država i dignuta na »teško uhvatljivu« globalnu razinu.

Posljedica je ovo što imamo danas, rastuće nejednakosti i siromaštvo. Navlače pritom bijes masa i ocrnjuju u njihovim očima proces globalizacije. Njihov je naravno glavni argument da se izbjegne utjecaj lokalne politike i političara, te tiskanje novca primjerice u predizborne svrhe.

To je dakle osnovna teza zagovornika ovakve neutralne monetarne politike i razdvajanja monetarne od izvršne vlasti. Ali, ako npr. postoji problem inflacije, kao što sada postoji, a država je recimo, u sklopu opisanih globalnih kretanja izgubila, na višu instancu prenijela, monetarni suverenitet – kome da se ljudi žale i kako da uopće to pitanje adresiraju?

Kako da uopće artikuliraju volju i kome da je proslijede – kada o monetarnim pitanjima brine neka tamo otuđena institucija koja se pojedinačno ne bavi nikim, ne odgovara nikome, niti jednom parlamentu, niti jednoj vladi, i posve je izvučena iz demokratske matrice koja je onda ne može ni potvrditi ni kazniti, ni smijeniti ni izabrati. To je posljedica onoga o čemu priča Pettifor – u mojoj prosto-proširenoj interpretaciji.

Slobodian pak, kako bi oslikao suštinu dualnosti ekonomskog i demokratskog procesa koristi staru podjelu na imperium i dominium. Kako ja to razumijem, imperium prezentira vlast, Levijatana de facto, koji nije bez mana, daleko od toga, ali se u demokratskim društvima prevodi kao volja naroda, demokratski proces.

On je već po sebi šupalj kao sir, ali opet – ništa bolje još nije smišljeno, a čini se da ostajemo i bez toga. Dominium je pak ova paralelna monetarna stvarnost, svijet novca, koji živi svoj život i više ni za što ne odgovara imperiumu.

Plutokrati, tehnofeudalisti, kako ih zove Varufakis, nadzorni kapitalisti (Zuboff) ili naprosto novovjeki tajkuni, djeluju globalno, zarađuju na arbitraži, i sve je to na neki način amenovano globalnim poretkom koji se od građana odavno otuđio.

Znači, nije teorija zavjere nego akademska teorija testirana u stvarnom svijetu. Dominium ne poznaje granice, ne poznaje nacionalne zakone, već je veliko globalno tržište koje nesmetano radi, a za to se brine ordoliberalni poredak na globalnoj razini.

Tako je lijepa ideja globalizacije s neoliberalizmom dobila svoju mračnu stranu. Vrte se velike zarade koje ne idu u zdravstvo, školstvo, ekologiju, nego se gomilaju na računima pojedinaca koji postaju stvarni gospodari, i to sve manje u sjeni.

Štoviše, otvoreno šire svoj utjecaj. Mi obični građani, glasači, imamo osjećaj da ionako ni na što ne možemo utjecati. A nije to samo osjećaj. I onda dio ljudi apstinira, a dio se okreće opasnim prorocima u svom selu, koje vode nacionalizmi, ekstremizmi, ksenofobije.

I tu se krug ponovno otvara. Nove diktature prijete. Loši izbori sve kontaminiraju. Vratiti vjeru u demokratski proces je teško, no ne i nemoguće. Svatko se valjda budi tek kad mu smeće dođe do njegovih vrata.

Sumirajmo: ako su ključne poluge vlasti, poput toka novca, izvučene iz demokratskog procesa, on ne uspijeva adresirati ključne probleme pa birači povratno za nj gube interes ili se okreću ekstremima.

Stoga građani ponovno moraju osvojiti politički prostor. Spomenula bih da uz imperium i dominium, poznajemo i Kantov commercium koji se veže uz ideju vječnog mira i otvara svijetu opet temeljem globalne trgovine koja međutim svakom pojedincu omogućuje da se svugdje i uvijek osjeća dobrodošlo, ne kao gost, nego građanin svijeta.