Glavna zamjerka HDZ-ovoj vladi, koju su posredstvom nedjeljnih parlamentarnih izbora iskazali mnogi birači, glasi: dosadašnja je ministarska ekipa iz Banskih dvora hrvatski put u EU svela samo na pučkoškolsko prepisivanje EU-propisa i na poslušno ispunjavanje svih političkih zahtjeva iz Bruxellesa i Berlina, umjesto da na tom istom formalno-pravnom putu prije svega ojača konkurentnost hrvatske ponude na liberaliziranom domaćem i europskom tržištu, te da prilikom ulaska u Uniju Hrvatska ima dvostruko veći BDP po stanovniku nego na početku toga puta i gotovo punu zaposlenost, uz udvostručeni izvoz, utemeljen na snažnoj reindustrijalizaciji. Umjesto te zahtjevne opcije, gotovo sve se svelo na spomenutu prepisivačinu i poslušnost, što je bilo ekonomski, proračunski i socijalno održivo samo uz rasprodaju niza najkvalitetnijih gospodarskih i bankarskih potencijala strancima, i uz enormno zaduživanje u inozemstvu. 

    Stoga, pred Milanovićevim timom stoji novi cilj: da u idućih godinu i po pokrene novi proizvodno-izvozni i investicijski ciklus, kako bi Hrvatska u EU ušla kao ekonomija na početku novog poleta, a ne na koljenima (ako bi u slučaju produbljivanja depresije uopće i bila primljena u raštimanu Uniju, unatoč najavljenom 1. srpnju 2013.). Jer, da bi iz depresije krenula u taj novi polet, u okolnostima vanjske prezaduženosti i sužene kreditne ponude u inozemstvu, Hrvatskoj su nužne brojne bolne reforme, koje se u pojednostavljenoj verziji svode na to da velika većina građana na dulji rok mora više i bolje raditi i učiti, da bi uz niže plaće i mirovine snizila tu previsoku vanjsku zaduženost i povisila krajnje poljuljani kreditni rejting. 

  I dok će na strani državnih troškova biti nužno zamrzavanje ili čak smanjivanje plaća u javnom sektoru i u državnoj upravi (plus smanjivanje broja tamo zaposlenih, uz ukidanje niza povlaštenih prihoda i prava), na strani prihoda nužna je značajna porezna preraspodjela u korist rada i investiranja, da bi na tim temeljima startale nove velike investicije u energetiku i u modernizaciju željezničke mreže, kao motora novog razvoja i zapošljavanja. 

    Možda će do početka turističke sezone u 2012. u Hrvatskoj ponovno biti i 350.000 stvarno nezaposlenih (ili čak njih 40.000 više nego danas), možda će – uz neminovno poskupljenje plina i struje za građane, te uz dalje snižavanje plaća u javnom i privatnom sektoru – ukupna potrošnja potonuti još desetak posto, a približno toliko i proračunski prihodi (zbog čega će biti nužno povećanje PDV-a sa 23 na 25 posto), ali kraćeg i manje bolnog puta iz višegodišnje depresije – nema. 

    Alternativa mu je samo državni bankrot, začinjen nerješivom socijalnom dramom – ili panična potraga za MMF-om, kako bi se posredstvom te najmoćnije inozemne poluge stvari u zemlji dovodile u kakav-takav red.