Slučaj je htio, da baš sada, kad je Hrvatska ispunila sve uvjete za ulazak u EU (poput onog trusnog mini-busa u trenu kad je skretao s poljskog druma na modernu kaldrmu), ta ista Unija, baš na istoj sjednici, istog dana odlučuje o tome kako spriječiti njezin opći raspad ili kako se razići uz što manje teških, dugoročnih posljedica. Jer, samo deset dana uoči tog briselskog sastanka na euro-vrhu, kao da su sve opcije potpuno otvorene, i to u krajnje maštovitom rasponu, od brzopoteznog i idealnog, ali zasad utopističkog stvaranja potpune fiskalne i monetarne unije, preko realističnije podjele u jedan viši, potpuno integriran razred, i u jedan niži, dugoročno raštiman razred, do scenarija kontroliranog razlaza ili čak kaotičnog urušavanja, koje bi moglo zaprijetiti novim europskim ratom. 

    Zbog gramzljivog širenja velikih banaka i kompanija iz stare Europe na tranzicijski sjever, istok i jug, te zbog tom istom gramzljivošću enormnim kreditima napuhanom konzumerizmu na tom istom novom, europskom sjeveru, istoku i jugu, velika je Europa danas suočena s bankrot-sudbinom niza svojih članica, u više međusobno čvrsto umreženih dužničko-vjerovničkih prstenova. Tako se početni bankroti prezaduženih članica Unije, od Grčke, Irske i Portugala, nastavljaju u novom prstenu od Španjolske, Italije i Mađarske, da bi uskoro uzdrmali državne financije i cjelokupna nacionalna tržišta u Francuskoj i Austriji, pa u završnim epizodama u svim ostalim članicama, uključujući i najvjerovničkiju Njemačku, kao vodeću gospodarsku, izvoznu, financijsku i akvizitersku silu Unije. 

    Jučer je na svoj način o tim opcijama, scenarijima i rizicima progovorila svjetski sveprisutna i mnogim uzdrmanim zemljama posve omražena agencija za ocjenu kreditnih rejtinga, Moody’s, koja je upozorila da aktualna financijska kriza ugrožava rejtinge, ne samo nekoliko prezaduženih i depresijskih članica, nego svih u EU, uključujući i Njemačku, kao trenutačno vodeću spasiteljicu. Moody’s upozorava da će kreditni rizici nastaviti rasti, ako izostanu mjere kojima bi se stabilizirali tržišni uvjeti u kratkom roku, te da će novi niz bankrota značajno povećati vjerojatnost, ne samo da više zemalja proglase bankrot, nego i da napuste eurozonu, a time i Uniju. Ali, baš taj bi izlaz u nuždi, kako procjenjuje Moody’s, imao negativne posljedice za kreditne rejtinge svih ostalih država u EU. 

    Analitičar Bečkog instituta, Vladimir Gligorov, koji se već 20 godina bavi usporednim studijama tranzicijskih zemalja, a osobito postjugoslavenskih država, ističe da se neminovna kriza eura može razvijati u dva scenarija. Prema najgorem, došlo bi do sloma zajedničke valute, te bi članice eurozone mogle reagirati kaotično, pa zasebno tiskati nove-stare nacionalne valute, ili koliko-toliko organizirano, pa u dogovoru s Europskom središnjom bankom napustiti zajednički valutni sustav. 

    No, u podzemlju te monetarne površine ove slojevite priče, dužnički tereti prisiljavaju i države, i banke, i investitore, pa u konačnici i masu građana, na veliko stezanje ulaganja i potrošnje, što već rezultira potpunim kočenjem bruto-proizvoda u Europskoj uniji, s visokom vjerojatnošću da se u prvom kvartalu 2012. preobrazi u pad za više od jedan posto, prema ostvarenom u istom tromjesečju ove godine. Budući da u hrvatskoj verziji iste priče sve može biti samo puno gore, proizlazi zasad šaljivi zaključak, da bi napuštanje eura i njegova zamjena za marku u Njemačkoj, za franak u Francuskoj ili za liru u Italiji, u Hrvatskoj moglo značiti potpuno marginaliziranje kune i njezinu pretežnu zamjenu za kupovnu moć u naturi: ne samo za bonove kao opće posrednike u bezgotovinskoj trgovini, nego i za benzin, cigarete ili brašno kao najstabilnije od svih moneta u krizama. Ali, ostanemo li u velikom broju europskim optimistima, to se neće dogoditi.