Bilo je već na proljeće 1991-e (dakle, samo 15-ak mjeseci od pada Berlinskog zida, iz prosinca 1989.), sugestivnih geopolitičkih prognoza u »Wall Street Journalu«, u kojima su tada vodeći američki stratezi procjenjivali da bi, za Ameriku i Zapadnu Europu, željeni raspad SSSR-a mogao vrlo skoro obnoviti sukobe interesa na jedinstvenoj euroazijskoj ploči, kakvi su izazvali Prvi svjetski rat.

 O toj sam maštovitoj spekulaciji, prenoseći izvode iz nekoliko izvornih analiza, tada pisao u tjedniku »Danas«, koji je – kao najugledniji ovdašnji njuzmagazin u europskim razmjerima – bio već 1992. prva žrtva demokratskog procvata na hrvatskom medijskom tržištu.

Na tu sam temu, s povodom iz »Danasa«, sudjelovao i na jednoj tribini u KIC-u u Preradovićevoj u Zagrebu, skupa s profesorima Dušanom Bilandžićem i Radovanom Pavićem. S ove mi se vremenske distance čini da nam je tada svima bilo s jedne strane jasno, da je u slučaju raspada SSSR-a obnova sukoba interesa koji su prethodili Prvom svjetskom ratu visoko vjerojatna, ali da je, s obzirom na zahuktalu integraciju u tadašnjoj Europskoj zajednici, usred informacijske ere i globalizacije biznisa, taj scenarij nemoguć.

Američki nobelovac, Milton Friedman, čija je doktrina u temeljima neoliberalizma, ali koji je imao visoko mišljenje i o jugoslavenskom samoupravljanju, od samog je starta Europske unije o tom integracijskom projektu imao negativno mišljenje. Prvi je upozoravao Unijine meštre (iako je skupa s nekima od njih navodno bio sudionik vrlo značajnih rasprava u okviru vodećih masonskih loža svijeta), da uspješna Europska unija mora po svim svojim strukturnim osobinama biti federalna država, te da istodobno mora prerasti i u fiskalnu i u monetarnu uniju.

Budući da su najutjecajniji Europljani odabrali naopaki scenarij, EU je najprije postala tržišna Unija, u sklopu koje je dio članica bio u monetarnoj uniji, ali su svi oprali ruke od nužnosti da uspostave harmoničnu, pa u konačnici i potpunu fiskalnu uniju, iznad koje će stajati sve standardne funkcije središnje, nadnacionalne vlasti.

Jučer se, eto, u Frankfurter Allgemeine Zeitungu oglasio poljski ministar financija, Jacek Rostowski, koji u ime zemlje-predsjedateljice Unije uspaničeno tvrdi, da cijeloj Europi prijeti gospodarska katastrofa, poput Velike depresije u 1930-ima, koja bi mogla dovesti do rata u Europi. »Ako ne uspijemo smiriti tržišta, malena je šansa da će se kriza zaustaviti na Italiji. Ona će se proširiti na svaku zemlju eurozone, ama baš na svaku, uključujući i Njemačku«, oštro je upozorio Rostowski.

 Zato je zatražio da Europska središnja banka počne snažno intervenirati kupovinama obveznica prezaduženih država eurozone (čemu se Njemačka protivi), jer će se u suprotnom EU suočiti s tom katastrofom, koja vodi u novi veliki rat.

Uostalom, Njemačka i Francuska već u tajnosti – što jedino javno priznaju – simuliraju scenarije raspada Unije, te procedure i troškove, o čemu je nešto prije desetak dana natuknuo i londonski »Guardian«, spominjući da EU nije detaljno razradila postupke u slučaju pojedinačnog ili grupnog izlaženja iz eurozone i Unije, te da u svakom slučaju izlazak iz eurozone znači i izlazak iz Unije, ali da ni jedno ni drugo neće biti moguće ni najgorim članicama, ako prethodno ne ispune uvjete iz najmanje dvogodišnjih pregovora o izlasku.

Većina tih novih izlaznih uvjeta bit će najvjerojatnije hipotekarne naravi, pa će se od prezaduženih članica tražiti, da ako već ne žele raditi bez plaće, bar da dugove vrate tako da svoju najbolju imovinu predaju vjerovnicima. Budući da će u igri biti najkvalitetniji gospodarski potencijali, pa i prirodni izvori ili čak kulturološka baština, ratna će opcija početi crpiti svoje najgušće sokove na svim stranama.

I sve će to biti u skladu s voljom vjerovničkih naroda, jer kako da im njihove vlade objasne da – ako ne žele rat – moraju na dulji rok raditi više za manje plaće da bi podmirili tuđe dugove i loš rad.

Zato bi raspad EU mogao u najboljem slučaju imati slične posljedice kakve je za članice SSSR-a imao njegov raspad: opći pad BDP-a na rok od desetak godina za najmanje 15 posto, ili u umjereno ratnoj opciji, kao i u slučaju raspada SFRJ, ukupni pad BDP-a svih članica za više od 25 posto u istom početnom razdoblju. I sve to pod uvjetom, da ne bude nuklearnog rata.