Kad običnog čovjeka zarazi neki virus, brzo se izliječiti može samo ako se nekoliko dana odrekne svega: i uobičajenih obroka, i uobičajenih pića, te započne intenzivno ispirati svoj zaraženi i griješni organizam sa što više litara bistre, iscjeljujuće tekućine dnevno (obične vode, začinjene s desetak kapi jabučnog ili vinskog octa po čaši, te čajeva od kadulje ili šipka i sličnog ljekovita bilja). Poželjno je, radi ispiranja podjednako zaražene i griješne duše, preći na što intenzivnije meditacije i molitve, pa se bar dvaput dnevno dobro zamotati u duple kuverte, kako bi se pospješilo znojenje i sveopće čišćenje, koje u konačnici vodi uništavanju virusa i radosnom, ničim opterećenom, prijelazu u novi, poletan život.

Kad imovinu i bilance velikih banaka, pretežno iz zemalja stare Europe – koje su se u zadnjih 20 godina enormno obogatile na preuzimanjima visokih udjela u nacionalnim štednjama niza novih i skorih članica Unije širom sjeverne, srednje, istočne i južne Europe, te na kreditiranju tamošnjeg uvoza i eksplodirajuće potrošnje – napadne virus iz rastrošne i prezadužene Grčke, tada – kao i mnogi suvremeni, bogatiji i nestrpljiviji građani-pacijenti, traže da ih spašavaju liječnici i antibiotici od svjetskog ranga, pa da tijekom zaraze mogu bez ikakvih odricanja nastaviti po starom.

Tako, eto, na nužna dugoročna odricanja i znatno veću proizvodnju uz manje plaće (da bi uredno vraćali dugove nastale u godinama kad su trošili i do 20 posto više nego što su godišnje stvarali), nisu spremne ni mase grčkih radnika i službenika, nego radije štrajkaju, a još manje njihove elite, koje su se enormno obogatile u tom donedavnom zlatnom vremenu dobrog življenja na kredit. Ali, sad kad zbog bankrotirajuće Grčke i otvorenog niza prezaduženih članica gori vatra pod samim temeljima eurozone i cjelokupne Europske unije, na Kneippovu terapiju nisu spremne ni najbogatije adrese: velike zapadne banke koje su se najprije obogatile, a zatim zarazile grčkim virusom, kreditirajući dulji niz godina prekomjernu potrošnju u toj i njoj sličnim, osvojenim zemljama i tržištima, ne pitajući se na temelju čega će vrli klijenti vratiti pozajmljeni novac.

U Grčkoj, na valu masovnih prosvjeda, niču i teorije prema kojima su vrhovi zapadnih banaka dobro znali da Grčka ne može radom vratiti pozajmljeni novac. Ali, da su ga svejedno pozajmljivali do zamišljenih granica hipotekarnog prava, igrajući na to da preko dugova na dulji rok osvoje najkvalitetnije parcele u turistički i prometno bisernoj Grčkoj. No, ako je u tome znatan dio istine, činjenica je da su se kreditori malko preigrali, pa im sada ni preuzimanje cjelokupnog grčkog prostornog potencijala ne pomaže pred razarajućim djelovanjem grčkog virusa koji buši bankarske bilance.

Budući da većinu potraživanja prema Grčkoj imaju francuske i njemačke banke, a euro-zona udjel u grčkome državnom dugu od gotovo 60 posto, Njemačka i Francuska su sada najviše zainteresirane za spašavanje Grčke od bankrota. No, ta se spasiteljska misija iz dana u dan preobražava u gotovo nemoguću misiju, zato što u Europskoj uniji, a osobito u staroj Europi, nema dovoljno političke snage i strateškog interesa za pretvaranje Unije, ne samo u održivu monetarnu, nego i u nužnu fiskalnu uniju. Zato ne čudi da se i sastanak na vrhu Europske unije, predviđen za 17. listopada, prema najnovijim vijestima iz Bruxellesa, odgađa za 23. listopada.

Nakon što su se francuski predsjednik Sarkozy i njemačka kancelarka Merkel, u nedjelju sastali u Parizu, zajednički su najavili opsežan plan za spašavanje Grčke, eurozone i Unije, ali i novu viziju Europe, kao koncepcijski okvir za sva skora proturecesijska i protudužnička rješenja. Francuska i Njemačka, međutim, ne slažu se u najvažnijem: odakle povući od najmanje 100 do barem 200 milijardi eura, koliko se procjenjuje da treba za dokapitalizaciju banaka zaraženih i grčkim, i irskim, i portugalskim, i španjolskim, i talijanskim virusima.

Nijemci smatraju da novac najprije trebaju dati privatni investitori i vlasnici, a Francuzi bi ga uzeli iz tek osnovanog Fonda za europsku financijsku stabilnost. U međuvremenu su pred dužničkom krizom već posrnule neke od većih europskih banaka, a mnogima su američke rejting-agencije ponovno oborile kreditni status. I – kriza ide dalje.