A hrvatski se put EU, ne zaboravimo, sastojao – ne od velikog rada, uspješnog poduzetništva, superinvesticija i inovacija, nego – od prepuštanja vlastitog tržišta i većine najkvalitetnijih financijskih i gospodarskih potencijala mreži velikih banaka i kompanija iz Unije, uz raskošnu državnu i osobnu potrošnju, zalijevanu kreditima i izvanrednim prihodima od pretvaranja pašnjaka u građevinske terene (čemu su kao desert pridodavani ne baš zanemarivi prihodi dijela građana od vrlo razgranate korupcije i kriminala). Zato bi depresijsku Hrvatsku – ne spriječe li nekim čudom prijeteće rasulo eurozone – mogla dotući baš ta visoka podloženost Uniji. U tako složenoj međunarodnoj situaciji, koja se – nasuprot stabilno depresijske domaće, usložnjava iz sata u sat, Hrvatsku može spašavati samo netko treći, znatno veći. 

    Kad su pod naletom financijske i gospodarske krize iz Amerike, još prije tri godine počele tonuti u depresiju i gotovo sve nove članice (mahom iz postsocijalističke istočne Europe), koje su se Uniji priključile 2004. godine, tada se većina najpogođenijih za pomoć odmah obratila MMF-u. Danas su to gospodarstva, koja su izašla iz depresije i koja ponovno ostvaruju stope rasta više od 3-4 posto. Kad je tadašnjoj Sanaderovoj vladi iz kruga neovisnih ekonomista i dijela medijske javnosti predlagano da i Hrvatska svoj protukrizni program, a osobito investicijski rejting, ojača sporazumom sa MMF-om, iz Hrvatskog sabora, Vlade i najšire stranačke javnosti stizali su unisoni odgovori, da Hrvatskoj stand-by aranžman sa Međunarodnim monetarnim fpondom nije potreban, jer Hrvatska nije ni u kakvoj depresiji, da joj je razumnije oslanjanje na vlastite reformske potencijale, te da će baš takav hrvatski odgovor na krizu povisiti i kreditni i investicijski rejting. 

    Otad su prošle tri godine, tijekom kojih je hrvatski BDP smanjen ukupno za 7,3 posto i na tom se dnu ove godine potpuno stabilizirao, dok se međunarodna situacija u EU usložnila do prijetećeg razlaza ili, alternativno, teškog bankrota više od desetak novih i starih članica. Jučer su se o tom putu prema dolje najsugestivnije oglasili analitičari Hrvatske udruge banaka, koji podsjećaju da »događaji na financijskim tržištima ove godine pokazuju da su prinosi na hrvatske državne obveznice, odnosno premije rizika koje su u njih ugrađene, uz mađarske, najosjetljiviji na promjene u nepovoljnom okružju kojim dominira širenje grčke krize«. Budući da taj sadašnji, visoki prinos ne odgovara trenutačnom hrvatskom BBB– kreditnom rejtingu, to znači, ocjenjuju u HUB-u, »da tržišni sudionici procjenjuju kako je hrvatski kreditni rejting sada već izravno ugrožen, te da je fiskalni deficit neodrživ, s tim što će ga Hrvatska vjerojatno morati smanjivati u najgorem mogućem trenutku – prije nego što izađe iz recesije«. 

    Ali, Vlada i dalje, sad pod vodstvom premijerke Jadranke Kosor, uporno tvrdi da ne treba pomoć MMF-a, te da je na najboljem putu i iz krize, i u Uniju. Budući da svi ključni gospodarski pokazatelji upućuju na posve suprotan zaključak: da Hrvatska tone u sve težu depresiju, te da je stoga sve dalje od Unijinih referenci, koje su ionako uzdrmane tamošnjom, još nerješivom monetarnom i fiskalnom dramom, duh MMF-a kao da na svoju ruku, neželjen i još nepozvan, već lebdi nad ovdašnjim bezdanom. Stoga, tko god da pobijedi na idućim parlamentarnim izborima, morat će mu se obratiti za hitnu pomoć, zato što većina političkih snaga, kao i većina korisnika proračunskog novca, pa i većina građana, nije sklona suočavanju s međunarodnom situacijom koja se usložnjava i s domaćom koja je stabilna.