Stabilna je, da stabilnija biti ne može! Tako bismo na prvi pogled mogli ocijeniti najnoviju tečajnu postojanost hrvatske kune, valute koja je tečajnom politikom središnje banke, HNB-a, čvrsto povezana za euro. Krepka je kuna, naime, preživjela i najtežu krizu u kratkoj povijesti eurozone, te već dan nakon spasonosne, velike pogodbe u Bruxellesu, znakovito osnažila svoj imidž stabilne, pa čak i stabilno precijenjene valute.

  Da je kojim nesretnim slučajem spomenuta velika pogodba u Bruxellesu u prošli četvrtak navečer izostala, Grčka bi se našla pred izlazom iz eurozone, prelijevajući višestrane rizike svoje prezaduženosti i na ostale, fiskalno krajnje uzdrmane članice eurozone, od Irske i Portugala, do Španjolske i Italije. Budući da većinu bankarskog potencijala u Hrvatskoj posjeduju dvije talijanske bankarske grupacije: UniCredit i Intesa Sao Paolo (većinske vlasnice Zagrebačke i Privredne banke Zagreb), produbljivanje krize u Italiji najvjerojatnije bi rezultiralo djelomičnim sužavanjem kreditne aktivnosti tih banaka u Hrvatskoj, pa čak i seobom dijela njihova kreditnog potencijala u Italiju, što bi dodatno pogoršalo hrvatski kreditni rejting, te povećalo pritiske na deprecijacijsko klizanje kune, uz posljedično trošenje deviznih rezervi većine poslovnih banaka, pa i HNB.

  Od tog nevesela, klizajućeg scenarija, kunu je spasio niz krupnih odluka, koje su dogovorili šefovi država i vlada eurozone, njih 17-oro, odobrivši bankrotiranoj Grčkoj novi veliki i odlučujući paket pomoći u iznosu od 158 milijardi eura, od čega će 109 milijardi osigurati EU i MMF, a 49 milijardi eura velike privatne banke, osiguravatelji i investitori, dakle i privatni vjerovnici, što je od početka tražila Njemačka. Nakon što je Unija obećavajuće snažno krenula u spašavanje Grčke, eurozone i osobito njemačkih i francuskih ulaganja u Grčku, euro je na europskim deviznim tržištima blago ojačao prema dolaru i jenu, ali je jučer ponovno oslabio prema švicarskom franku, čije je novo rekordno poskupljenje rezultat strahova mnogih globalnih investitora, zbog izostalog napretka u pregovorima republikanaca i demokrata o Obaminom planu rješavanja enormnog američkog javnog duga. Rekordno visok tečaj švicarca – tog najsigurnijeg od svih utočišta za plutajući kapital u mutnim vremenima – u Hrvatskoj je zabilježen 18. srpnja, kada je iznosio gotovo 6,5 kuna, dok je jučer poskočio na manje rekordnih 6,44 kune.

  Tako je tečajna stabilnost kune prema euru održana bez intervencijske prodaje eura iz deviznih zaliha HNB-a, u kojima se trenutačno nalazi rekordan iznos od gotovo 11,4 milijarde eura, što je jednako sedmomjesečnoj vrijednosti uvoza, te više od protuvrijednosti ukupnog depozitnog novca i gotovine u optjecaju i samo malo manje od inozemnog duga, koji dospijeva za otplatu u slijedećih 12 mjeseci. Dakle, dva od tri uobičajena kriterija potrebne visine deviznih rezervi pokazuju da su te hrvatske međunarodne pričuve na više nego odgovarajućoj razini, dok treće mjerilo pokazuje da su na donjoj granici adekvatnosti.

  Nažalost, tajna velike moći hrvatske kune nije ni u kineski jeftinoj hrvatskoj radnoj snazi, niti u japanski radišnoj ili njemački inventivnoj hrvatskoj radnoj snazi, ni u američkoj tehnološkoj superiornosti, pa naposljetku ni u otkrivanju saudijski liderskih naftnih zaliha u Slavoniji, Podravini, Lici ili u Jadranu, nego u još snažnoj deviznoj ponudi na hrvatskom deviznom tržištu, utemeljenoj na inozemnim zajmovima, na prodaji najkvalitetnijih gospodarskih komada stranim bankama i kompanijama, i na prodaji tisuća privatnih nekretnina inozemnim kupcima.

  Hrvatska je fiskalna pozicija – kako su dan poslije velikih odluka u Bruxellesu upozoravajuće ocijenili u Hrvatskoj udruzi banaka – zbog stalnog povećavanja proračunskog deficita i rasta javnog duga, ipak – ušla u »crveno« i nije održiva, tako da će slijedeća Vlada morati, s MMF-om ili bez njega, provesti dugoročni program velike štednje. Jer, javni će dug, skupa s državnim jamstvima, do kraja 2011. probiti i plafon od 60 posto protuvrijednosti godišnjeg BDP-a. Stoga je i sudbina još krepke, ali u svojoj biti vrlo krhke kune u rukama, ne samo HNB-a, nego Ministarstva financija, koje mora značajno rezati državnu i javnu potrošnju, te poticati proizvodnju, zapošljavanje i izvoz, kako bi svodilo vanjski dug u podnošljive razmjere.