Kuje li MMF protiv depresijske Hrvatske urotu, koja bi na nesagledivo dugi rok odgodila i ovdašnji izlazak iz krize, i hrvatski ulazak u Europsku uniju? Vjerojatnost za takav scenarij je zasad ravna ništici, ali je činjenica da je u redovitim konzultacijama s Vladom i Hrvatskom narodnom bankom, koje su završene prošlog tjedna, MMF-ovo izaslanstvo zatražilo od HNB-a da odsad u manjim obrocima i uz najave, stalno povećava devizne rezerve, s obrazloženjem da su te rezerve u odnosu na kronično slab izvozni potencijal i visoku ranjivost gospodarstva i državnih financija na svakovrsne šokove – niske.

   Kad bi se kovala urota tog tipa upravo bi vađenje te dijagnoze o tobože niskim deviznim rezervama u odnosu na moguće vanjske šokove mogao biti okidač za pokretanje još teže gospodarske, financijske i socijalne drame. Zato će prije biti da je riječ ili o pogrešnoj procjeni analitičara MMF-a u slučaju aktuelne visine deviznih rezervi u središnjoj banci, ali bi to značilo da u toj visokoj međunarodnoj ustanovi na hrvatskom slučaju rade ili nedovoljno stručni, ili nedovoljno iskusni, ili nedovoljno suptilni, ili krajnje površni i nezainteresirani ljudi, kakvih inače ima posvuda, no – još vjerujemo – valjda najmanje u ustanovama kakav je MMF.

   Moguće je, međutim, i treće tumačenje ovog nesporazuma, prema kojem su MMF-ovci bili čak pretjerano suptilni i nježni prema svojim domaćinima, pa da nisu mogli naći boljeg načina kako bi prenijeli svoju ukupnu ocjenu, prema kojoj je hrvatsko gospodarstvo zbog uništene proizvodnje i pretjerane potrošnje (a ne zbog razine deviznih rezervi) na srednji, a možda i na dulji rok, u gotovo bezizlaznom položaju. Jer, i sami su u zaključnom izvještaju kazali, da gospodarskog oporavka još nema, da će uz hitne (!), bolne rezove (smanjivanje plaća, lakše i jeftinije otkaze, smanjivanje broja zaposlenih u javnoj upravi, smanjivanje ukupnog poreznog opterećenja, smanjivanje državnih jamstava i poticaja itd.) tek 2015. hrvatski BDP biti kao preddepresijske 2008., ali da će se javni dug povećati sa lanjskih 58 na 70 posto BDP-a. Jer, kazali su iz MMF-a i to, da je Hrvatska u dubokoj krizi »zbog uske izvozne baze i slabe konkurentnosti«, pa će se već ove godine za podmirivanje svih proračunskih i državnih obveza morati zadužiti za rekordnih 14 milijardi eura, što je gotovo trećina BDP-a.

   Otkako je hrvatsko gospodarstvo u novoj depresiji (lani je BDP bio oko 7,5 posto manji nego 2008.), devizne su rezerve u HNB-u povećane sa 9,1 na gotovo 11 milijardi eura. Zato se s krupnim razlogom guverner, dr. Željko Rohatinski, odlučio i javno suprotstaviti nalazima i zahtjevima, pa i opasnim tehničkim uputama, koje su mu u Zagrebu predočili izaslanici MMF-a. Jer, HNB je i u vremenu gospodarske depresije sama nastavila povećavati devizne rezerve, i to povremenim, nenajavljivanim intervencijskim kupovinama na deviznom tržištu, održavajući time punu stabilnost monetarnog sustava. Sa stručnog stajališta, ističe Rohatinski, naše međunarodne pričuve pokrivaju čak sedmomjesečnu vrijednost uvoza, iznose više od protuvrijednosti ukupnog depozitnog novca i gotovine u optjecaju (po čemu su u svjetskom vrhu), i samo su malo niže od inozemnog duga, koji dospijeva za otplatu u slijedećih 12 mjeseci. Dakle, dva od tri uobičajena kriterija procjene pokazuju da su hrvatske međunarodne pričuve na više nego odgovarajućoj razini, dok treće mjerilo pokazuje da su na donjoj granici adekvatnosti.

   U sjeni tih razlika u vrednovanju hrvatskih deviznih rezervi, međutim, stoji velika ovdašnja, masovna iluzija, da je najvažnije da Hrvatska prepiše sve propise iz EU-a i da je što prije tamo prime, pa i Vlada sustavno izbjegava upoznavati javnost sa stvarnim uzrocima i dugoročnim dimenzijama najnovije gospodarske depresije. Stoga i najšira javnost radije vjeruje u bajku o ulasku u Uniju, nego u trivijalnu istinu, da za izlazak iz krize većina radno sposobnog stanovništva mora puno više i kvalitetnije raditi, za niže plaće i radna prava od sadašnjih (da bi usput vraćali i dugove), a većina učinika i studenata znatno više učiti i birati zanimanja za kojima ima potražnje (da bi mogli konkurirati na otvorenom europskom i hrvatskom tržištu). Alternativa toj trivijalnosti je rasprodaja preostale najkvalitetnije državne i privatne imovine strancima, uz zaduživanja do totalnog bankrota. Protiv tog crnog scenarija ne bi pomogle ni trostruko veće devizne rezerve od onih koje drži HNB.