Najnoviji ulični ratovi u Teheranu, Bengaziju i Tripoliju, proširili su lepezu tumačenja krajnjih namjera još nevidljivih ratnih vođa širom arapskog prostora u sjevernoj Africi i na Srednjem istoku
Ističem pridjev »Gaddafijevu«, jer je u njegovu diktatorskom sustavu gotovo sva libijska nafta de facto njegova
Kad su se pokrenuli prvi ustanci protiv korumpiranih i prozapadnih režima u Tunisu i Egiptu, činilo se da je riječ o potmulim revolucijama, što navijaju za islamizaciju tih zemalja, za raskidanje svih strateških veza s – naftom žednom – Amerikom, pa čak i s krajnje raštimanom Europskom unijom, te za umrežavanje s Iranom i Libijom, u kojima su davno provedene islamističke revolucije (Iran 1979, a Libija 1969.).
No, najnoviji ulični ratovi u Teheranu, Bengaziju i Tripoliju, proširili su lepezu tumačenja krajnjih namjera još nevidljivih ratnih vođa širom arapskog prostora u sjevernoj Africi i na Srednjem istoku i na dimenziju nacionalne pobune protiv unutarnjih diktatura ili nepravedna, a krajnje sklerotična gospodarskog i političkog sustava (sa svim rizicima, da se ta vrsta revolucije zlokobno podudari s najvišim strateškim, naftnim i vojnim interesima Amerike i Europske unije).
Libijski slučaj je od jučer prvorazredni primjer novog kaosa, kroz koji se na tom dijelu globusa vodi otvoreni rat za Gaddafijevu naftu.
Ističem pridjev »Gaddafijevu«, jer je u njegovu diktatorskom sustavu gotovo sva libijska nafta de facto njegova, pa je s razlogom i aktuelni unutarnji bunt protiv korupcije na najvišoj razini i protiv enormnih socijalnih razlika u toj – za razliku od sirotinjskog Egipta i Alžira – jednoj od najbogatijih afričkih zemalja, uperen ponajviše protiv libijskoga vođe.
Kao članica OPEC-a, Libija je četvrti afrički proizvodač nafte (poslije Nigerije, Alžira i Angole), s dnevnom proizvodnjom od 1,8 milijuna barela i zalihama od 42 milijarde barela
Gaddafi je zadnjih dana za spas svoje revolucije iz 1969. i 42-godišnje vlasti nad libijskom naftom upotrebio oružanu silu protiv demonstranata, ali je ovlastio sina Saif Al-Islama, da jučer objavi kako će libijski narod morati izabrati između izgradnje »nove Libije« i građanskog rata.
Kao članica OPEC-a, Libija je četvrti afrički proizvodač nafte (poslije Nigerije, Alžira i Angole), s dnevnom proizvodnjom od 1,8 milijuna barela i zalihama od 42 milijarde barela.
Kad je 1969. pukovnik Gaddafi došao na vlast, naftne tvrtke u Libiji bile su uglavnom u američkom vlasništvu i crpile su dnevno više od dva milijuna barela. Ali, ubrzo je Gaddafi nacionalizirao svu naftnu industriju, koja je sa stranim kompanijama osnivala mješovita poduzeća.
Poslije 20 godina zamrznutih odnosa s Libijom, zapadne su tvrtke nedavno pohrlile u tu zemlju, kako bi sudjelovale u javnim natječajima za eksploataciju. Cilj im je povećati proizvodnju sa sadašnjih 1,8 milijuna barela nafte na dan na tri milijuna barela u 2013. godini, za što najavljuju ulaganja od oko 30 milijarda dolara.
Libija je i dalje zemlja sa BDP-om po stanovniku od visokih 18.700 dolara (mjereno prema paritetu kupovne moći), što je blisko BDP-u per capita u Saudijskoj Arabiji, gdje iznosi oko 22.000 dolara!
Ali, kao i Saudijska Arabija, pa i kao i gotovo sve arapske zemlje, i one sa i bez nafte, Libija je zemlja velikih socijalnih razlika i ograničenja, te visoke nezaposlenosti, uz stopu od dramatičnih 23 posto.Libija je, međutim, glavni dobavljač nafte i plina u južnu i srednju Europu.
Istodobno je i tranzitna baza za afričke emigrante u smjeru južne Europe, u ime čega je od Italije i EU-a dobila značajna sredstva da ih zaustavi. Masovni prosvjedi i u Libiji ovih dana, stoga, ne tresu samo Gaddafijev režim, nego i najnovije američke i europske interese u cjelokupnom arapskom svijetu, iako deseci tisuća demonstranata svojim borbenim pokličima zasad udaraju uglavnom na vlastitu, korumpiranu elitu, ali ne izravno i na Izrael, Saudijsku Arabiju i SAD.
