Loša vijest dana jučer je na europskom tržištu bila Italija, kojoj je u petak i agencija Fitch snizila kreditni rejting, nakon što je u toj, trećoj po veličini BDP-a, članici EU-a i eurozone, nakon izbora nastupila krajnje neizvjesna pat-situacija. Prve su jučer reagirale europske burze, na kojima su cijene bankovnih dionica pojeftinile za blizu dva posto, s tim što su najveće gubitke pretrpjele vrijednosnice talijanskih banaka. No, to su samo prvi novi olujni oblaci, što se ponovno nadvijaju i nad Italiju, i nad eurozonu, jer Italija nije Grčka, nego je u odnosu na tu perifernu, bankrotiranu članicu, jedan od njezinih temeljnih stupova (uz Francusku i Njemačku). 

   Baš u Rimu, prije koji dan o talijanskom je kriznom slučaju najnovije nalaze iznio i jedan od najutjecajnijih ekonomista na svijetu, američki nobelovac Nouriel Roubini, koji je dvije godine prije početka velike financijske krize iz 2008. upozoravao na njezinu razornu neminovnost. »Eurozona prolazi kroz ozbiljnu društveno-političku fragmentaciju, koja bi mogla voditi daljnjoj destabilizaciji tog monetarnog bloka«, upozorio je Nouriel Roubini, »jer politička situacija u Italiji predstavlja rizik poput tsunamija za eurozonu«. Roubini smatra da je u Italiji započela politička oluja, budući da su najnoviji parlamentarni izbori pokazali da je većina ljudi protiv štednje, slično kao i u Portugalu, Španjolskoj ili u Grčkoj, gdje je čak 60 posto mlađih od 25 godina bez ikakva posla. Roubini smatra da su novi izbori u Italiji najvjerojatniji scenarij u idućih pola godine, no to će rezultirati produljenjem recesije, a možda i klizanjem u depresiju.   

  Najveći izazov talijanske krize Roubini vidi u visokoj vjerojatnosti, da će nove političke snage biti snažno protiv štednje, te da će zbog toga doći do sukoba između Italije i Njemačke, kao i između Italije i Europske središnje banke. 

   Još je i Mario Draghi, prije nego što je kao Talijan preuzeo kormilo u Europskoj središnjoj banci, tvrdio da je Italija »nesposobna za postizanje održivih stopa rasta«, te da »očito gubi konkurentnost u odnosu na svoje glavne europske partnere«. Tako je – prema njegovoj računici – u predkriznom, poletnom razdoblju od 1998. do 2008. Njemačka povećala produktivnost 22 posto, Francuska 18 posto, a Italija minornih tri posto. Zato je otad u beznadnoj recesiji i u novom zaostajanju za većinom konkurenata i na europskom i na svjetskom tržištu. 

  Poslije malog i – za veliku EU nevažnog – Islanda (koji je tek nakon svog financijskog sloma krenuo prema članstvu u Uniji), i poslije velikih potresa u državnim financijama Irske, Portugala, Španjolske, Mađarske i osobito Grčke (odreda članica Unije, ali drugorazrednog kalibra), talijanska se fiskalna i dužnička kriza uz najviše rizike kotrlja već pune dvije godine. Bankrotira li i ta prvorazredna članica EU-a, za njezino spašavanje teško da će biti dovoljno novca i solidarnosti u europskim protukriznim fondovima, pa ni političke volje u Njemačkoj kao glavnoj blagajni uzajamne pomoći za prezadužene članice eurozone. Pomakne li se u idućih šest mjeseci njezin kreditni rejting još skalinu-dvije do najnižeg praga, i Italija će bar prvu pomoć morati tražiti kod MMF-a.