Paradoks nad paradoksima izruguje se depresijskoj Hrvatskoj u blagdanskom krešendu: jer, hrvatska je kuna, kao moneta jedne male, ali prezadužene, rasprodane, korupcijom premrežene i gospodarski potonule zemlje, i ovih dana među najstabilnijim i  najsnažnijim valutama u svijetu!

Hrvatska ni u 2011. neće ući u Europsku uniju, kao što ni u  najmaštovitijem scenariju neće ni do 2013. ostvariti godišnji BDP  veći od ostvarenog tijekom 2008., ali će se kuna održati  precijenjenom, sve dok to bude u interesu velikih EU-banaka i  kompanija, većinskih vlasnika u ovdašnjim strateški važnim  tvrtkama.

Koliko je hrvatska karta važna krupnom EU-kapitalu u  njegovoj aktualnoj balkanskoj igri, najsugestivnije svjedoči činjenica,  da je u visokoeuriziranom ovdašnjem gospodarstvu kuna i unazad 12  mjeseci dodatno aprecirala prema euru, za koji je HNB-ovom  politikom tečaja vezana, pa je usred svjetskog valutarnog rata  njezina kupovna moć prema euru i lani ojačala još gotovo dva posto,  a unazad pet godina čak osam posto!

Nažalost, tajna velike moći hrvatske kune nije ni u kineski  jeftinoj hrvatskoj radnoj snazi, niti u japanski radišnoj  hrvatskoj radnoj snazi, niti u američki liderskoj hrvatskoj  inovativnosti i tehnološkoj superiornosti, pa naposljetku ni u  otkrivanju saudijski liderskih golemih naftnih zaliha u Slavoniji,  Podravini, Lici ili u Jadranu, nego u snažnoj deviznoj ponudi na  hrvatskom deviznom tržištu, utemeljenoj na inozemnim zajmovima,  na prodaji najkvalitetnijih gospodarskih komada stranim bankama i  kompanijama, i na prodaji tisuća privatnih nekretnina inozemnim  kupcima.

Okidač za zaokret prema toj vrsti paradoksalnog  (ne)uspjeha bio je naglo  i samorazarajuće naštiman zaokret sa blago  potcijenjenog prema visoko precijenjenom tečaju, koji je uspostavljen na startu Vladina stabilizacijskog programa iz listopada 1993.

Otad je gotovo preko noći gotovo sve uvozno postalo jeftinije  od domaćeg, na račun čega je pokrenuta i masivna privatizacija  državne imovine u bankama i gospodarstvu, koja je rezultirala  pretvaranjem Hrvatske u prezaduženu, rasprodanu,  dezindustrijaliziranu, te za sve oštriju tržišnu utakmicu  onesposobljenu ekonomiju – i proizvodno, i motivacijski, i  tehnološki, i obrazovno.

Nominalni tečaj kune na kraju je 2010. bio gotovo u lipu jednak  onom s kraja 2001. godine, kada je srednji tečaj jednog eura  na tečajnici HNB-a iznosio samo 7,37 kuna.

Na značajnije  oscilacije tečaja kune lani nisu utjecali ni žestoki međuvalutarni  ratovi koje na svjetskom deviznom tržištu vode Amerika i Europska  unija protiv Kine, a Kina, Indija, Rusija i Brazil protiv Amerike, ali ni  produbljivanje gospodarske depresije u Hrvatskoj, gdje je lani BDP  bio gotovo osam posto manji nego preddepresijske 2008.

Da HNB  nije nekoliko puta kupovinom deviza intervenirala na deviznom  tržištu, jedan bi euro danas bio jeftiniji od 7,1 kune čime bi dodatno  ojačala sklonost uvozu, a propali mnogi ionako krhki izvozni poslovi.  

Spašavajući ostatke ostataka hrvatske industrijske i izvozne ponude,  HNB je usred depresije nagomilala visoke devizne rezerve, koje se  ovih dana procjenjuju na 11 milijardi eura, što je za tri milijarde eura veća vrijednost od novčane mase u kunama, te time krunsko  jamstvo protiv financijske nestabilnosti ili prevaljivanja gospodarske  depresije na tečaj i banke, pa u konačnici na stotine tisuća prezaduženih građana.

Pješčani je sat, dakle, okrenut još jednom  naopako, ali svejedno – curi