Nakon što je američka agencija Standard&Poor’s svela hrvatski kreditni rejting na najnižu ocjenu, i vlast, ali i šira javnost, ostale su bez zadnje medijske iluzije da bi ovdašnje gospodarstvo u dogledno vrijeme moglo isplivati iz već četverogodišnje depresije.

Iako se na medijskoj razini može pričinjati da je za srozavanje hrvatskog rejtinga kriva ta američka agencija, jer će, kao, tek od objave te njezine crne ocjene ovdašnja depresija – u nedostatku povoljnih inozemnih kredita – neočekivano krenuti prema novim dubinama, brdo činjenica i trendova svjedoči da su znatno prije analitičara iz S&P-a hrvatski rejtnig smjestili na dno i donedavno potencijalni investitori iz Katara, Rusije i Kine, kao i niz značajnih kompanija iz Europske unije, pa u konačnici i pet-šest velikih ovdašnjih banaka, koje su u većinskom vlasništvu svojih matica iz EU-a. 

 Jer, iako je Hrvatska pred navodno sigurnim ulaskom u Europsku uniju, iako je navodni lider Zapadnog Balkana, i iako je na klimatološki, prirodno i prometno najatraktivnijem dijelu mediteranske i srednje Europe, ipak ni nakon 17 godina od kraja Domovinskog rata i više od 20 godina užurbanog puta u Uniju, nije privukla ni jednu veliku proizvodno-izvoznu investiciju, a pogotovo ne mrežu takvih, koje bi je preobrazile u novog industrijskog EU-tigra.

Strani kapital je u tom dramatičnom tranzicijskom razdoblju u Hrvatsku ulazio uglavnom kroz skupe zajmove i kroz privatizacijska preuzimanja strateških djelatnosti (uz neobične popuste) i udjela na ovdašnjem tržištu (uz prateće razaranje ostataka domaće konkurencije). Masovnu iluziju o tome da je Hrvatska na najboljem putu u svijetlu budućnost, pumpale su ovdašnje velike banke, koje su kroz privatizaciju na poklon dobile i gotovo cjelokupnu nacionalnu štednju, da bi većinom njezina kreditnog potencijala financirale potrošački trans većine hrvatskih građana, oduševljenih raskošima uvozne ponude i života na kredit. Tako je potrošnja stanovništva i države od 1996. do 2008. u prosjeku bila čak osam posto veća od godišnjeg nacionalnog dohotka. 

 Ali, nakon tih 14 debelih, zaredale su četiri mršave godine, kao prve u nizu kojem se ne nazire kraj. Hrvatski će BDP u 2012. biti gotovo 11 posto manji nego što je bio 2008-e, a smanjivat će se i dogodine (unatoč još blijedoružičastim licitiranjem s prognozama za 2013-u). Mnogima je jasno, da zemlja može krenuti iz gospodarske i socijalne depresije samo tako da već kroz pet godina udvostruči izvoz, za što su prethodno nužne nove velike investicije pretežno u proizvodnju za izvoz i u visoke tehnologije, ali toga nema na vidiku, jer u globaliziranim okolnostima, u odnosu na Kinu, Indiju ili odnedavno Tursku, Hrvatska nema većinu konkurentskih prednosti.

Stoga, od 2008. i za dospjele glavnice stranih zajmova i za pripadajuće im kamate mora uzimati nove, sve skuplje strane kredite i (ras)prodavati ostatak državnih kompanija i banaka, ili davati infrastrukturne objekte u koncesije, prije nego što će – zapadne li u nerješivo dužničko ropstvo – posegnuti za rasprodajom prirodnih izvora i energetike. 

  Hrvatska je,dakle, de facto u bankrotu. Za izlazak iz depresije joj u najsretnijem od svih scenarija treba najmanje deset godina, što znači da mora imati ili stabilnu i uspješnu vlast, ili bar opći konsenzus o dijagnozi i terapiji. Budući da ni toga još nema, depresija će u nekonkurentnoj Hrvatskoj trajati i poslije 2018-e.