Hrvatska nezadrživo tone, i to ne u drugu ili u treću, nego već u petu, još težu i neizvjesniju godinu gospodarske depresije, tijekom koje će u najmanje lošem slučaju ostvariti bruto-proizvod manji čak za deset posto nego predkrizne 2008.

Pomoći ili moćnih protumjera nema niti na vidiku, jer je riječ o dubokoj strukturnoj krizi za čije raspetljavanje trebaju mnoge godine i masovna odricanja. Vlada gasi požare na sve strane, zasad uspješno, a ministar financija Slavko Linić kao da više ne spava ni sata. 

Ali na vidiku još nema ni jedne zadovoljne interesne skupine: niti među zaposlenima (jer, mnogi se, parcijalno, bune, a još brojniji opasno šute), niti među nezaposlenima, pa ni među sindikalistima, manjim i većima poslodavcima ili najslavnijim tajkunima, kao ni širom privatnog i javnog sektora, ili među bankarima, stranim investitorima, glavnim kreditorima i perifernim, ali pretjerano utjecajnim inozemnim mjeriteljima hrvatskog kreditnog i investicijskog rejtinga, pa naposljetku niti među znanstvenicima ili neovisnim analitičarima. 

U hrvatskoj, kronično kriznoj situaciji, postoji i skupina dežurnih analitičara tobože visokog ranga, koja preko više državnih i privatnih medija, po pozivu, nudi spasonosna rješenja, kroz fraze o tome, da bez povećanja proizvodnje neće biti moguće povećati izvoz, a bez povećanja izvoza da neće biti moguće održati vanjsku solventnost i urednu otplatu vanjskih dugova.

Uz te temeljne spasonosne fraze nižu i rješenja, poput: da treba učiniti sve da se poveća zaposlenost, ili još više da Hrvatska postane društvo znanja, u sklopu širih strukturnih reformi, a onda – kad Vlada donese neku »strukturnu« mjeru – s istih adresa pljušte kontrafraze o tome da Vlada ne poduzima ništa za poboljšanje poduzetničke klime, te još manje za privlačenje velikih stranih izravnih investicija, koje – kao da stoje pred Breganom ili negdje ispod Palagruže – čekajući da im se već sutra ujutro otvore ta rajska, hrvatska investicijska vrata na višestranu korist. 

A radi se o tome, da u Hrvatskoj već dugo nitko u toj najširoj, vrlo kritičkoj i pretežno frazerskoj javnosti, nema motivacije da javno kaže kako je hrvatski model razvoja i približavanja Europskoj uniji bankrotirao, te da nije više riječ samo o tome kako zakrpati proračunsku rupu za depresijsku 2013., nego o tome kako kroz idućih 15 godina osposobiti masu novih mladih stručnjaka i razviti moćnu, visoko integriranu ekonomsku strukturu za oštru konkurencijsku utakmicu na domaćem, balkanskom i europskom tržištu.

Jer, radit će se o kombinaciji velikih odricanja i novih dugoročnih poticaja u potrošnji, proizvodnji i obrazovanju, u sklopu kojih ne smiju biti isključene niti mjere nacionalizacije strateških djelatnosti, niti parcijalne protekcionističke mjere, kakve ionako ponovno koriste sve vodeće, velike europske zemlje.

Za tu vrstu strukturnih reformi, da ne bi bile fraza, nužan je opći konsenzus svih socijalnih partnera i svih političkih grupacija u Hrvatskom saboru, a najvjerojatnije i svojevrsna vlada nacionalnog spasa, uz kasniju, na točno određeni rok, umjerenu redukciju demokratskih procedura prilikom donošenja najtežih mjera (u suradnji sa MMF-om). Ako je i to utopija, spasa nam nema.