Koliko je to prijelomne 1990. bio visok socijalni prag, najplastičnije svjedoče činjenice, da ni nakon vanjske agresije i četverogodišnjeg obrambenog rata, kao ni nakon pretvorbe i privatizacije kao »pljačke stoljeća«, sa završnim, korupcijskim čerupanjem javnog sektora, Hrvatska još nije zemlja masovne sirotinje, iako na tom putu jest. Jučer je Državni zavod za statistiku objavio procjenu da samo jednoj petini obitelji u Hrvatskoj prijeti siromaštvo ili da u njemu već jest, dok je Hrvatski zavod za statistiku na svom dnevnom brojčaniku objavio da je trenutačno bez stalnog posla u Hrvatskoj 345.600 radno sposobnih, ili gotovo 40.000 više nego na kraju ljeta! Ali, prema nalazima marketinške grupacije GfK, hrvatski građani u totalu imaju kupovnu moć, koja je još na razini 40 posto prosječne kupovne moći građana u Europskoj uniji, ili nešto nižu od građana Turske, a malo višu od građana Mađarske. U svojoj 31. godini, početkom 1980-ih, kao tadašnji predsjednik Radničkog savjeta Vjesnika, gledajući samo na zakonske kriterije i na tehnološke posebnosti novinske djelatnosti, sam sam pisao i sistematizaciju radnih mjesta i kriterije za plaće (bez utjecaja direktora, glavnih urednika ili bilo koga sa strane), pa to zastupao pred zborom radnika, i na kraju dobio većinu za predloženi model raspodjele. Ali, omjer između čistačice i Otta Reisingera, kojem smo predlagali najvišu plaću, višu od glavnog urednika, bio je samo 1:7, dok je između VSS-kadrova, odnosno između novinara-početnika i vrhunskog komentatora bio samo 1:4. Iznosim ove pojedinosti samo kao ilustraciju jednog uzorka, koji je reprezentirao širu razdiobu dohotka i imovine u najboljim godinama socijalizma, pa i ondašnju podjelu na bogate i siromašne. 

    Vratimo li se načas u 2012-u, očito je – ne samo ministru financija Slavku Liniću i Poreznoj upravi – da se u Hrvatskoj, kao zemlji koja se nalazi na najatraktivnijem prostornom, prirodnom i klimatološkom dijelu sjeverne polutke, do nove socijalne slike, nastale unazad 20-ak burnih godina, može doći samo zbrajanjem tekućeg dohotka i naslijeđene (ili na neobične načine stečene) imovine. Na primjer, nigdje tako visoke nezaposlenosti i u depresijskoj Hrvatskoj, nema kao u većem dijelu Dalmacije, ali – osim u Zagrebu, metropoli – nigdje tako mnogobrojne nove elite, domaće i inozemne, nema kao u – po svim ostalim kriterijima – osiromašenoj Dalmaciji.